Umro jednom veoma bogat covjek musliman. Ostavio je dva pisma sinovima svojim. U prvom pismu je pisalo da kad umre hoce da ga ukopaju sa carapama na nogama. U istom pismu je takodjer stajalo da otvore drugo pismo tek nakon dzenaze. Sinovi njegovi se uzrujali, ne znaju kako da ukopaju babu svoga sa carapama kad se zna da tako ne moze po islamu. Isli od covjeka do covjeka, od hodze do hodze i svako im rekao da ne mogu babu sa carapama ukopati. Oni onako shrvani sto nisu mogli babi zadnju zelju ispuniti sahranise ga bez carapa. Kad su dosli kuci sjetise se da je u prvom pismu pisalo da nakon dzenaze otvore i drugo pismo. Kad su drugo pismo otvorili pisalo je: "Sinovi moji dragi, vidite da ne mogu na onaj svijet ni carape ponijeti, zato ne zivite za ovaj svijet nego za onaj drugi. Pare vam nista ne mogu pomoci ako nemate srecu i unutrasnje bogastvo." Ko shvati pricu- skontao je :)