kada su Osmanlije dovele prugu u Medinu, poznatu hidžasku željeznicu, sagrađena je stanica u četvrti u Amberiji nadomak džamije. Predaje kažu da su od ulaska voza u harem pa do dolaska na stanicu tračnice bile prekrivene tkaninom kako „mašina ne bi lupala“ i dizala buku u blizini Poslanika. Kažu da stoljećima niko nikada nije povisio glas u Medini kako ne bi „podizao svoj glas iznad glasa Poslanika“ (što je dio kur`anskog ajeta u jednom sasvim drugom kontekstu). Tadašnje halife nisu dali da ijedna građevina bude veća od Poslanikovog turbeta. To je bilo vrijeme kada su muslimani imali osjećaj svetosti, istinske duhovnosti, respekta prema sebi, pa onda i prema drugima. Danas nasilni ekstremisti svojom kvazireligioznošću uništavaju osnovne temelje muslimanske tradicionalne duhovnosti i zato nije čudo što njima ništa više nije sveto. Kada muslimani odgovore na pitanje ko je onaj ko je te mlade ljude naučio da se tako odnose prema vlastitoj tradiciji, odgovorit će i na pitanje odakle su ti ljudi došli. Ponavljam, odgovor se neće svidjeti mnogima, ali će ih istina osloboditi.