Gledam slabašnu ručicu što drhtavo briše krv sa svog lica. Pokušavam zamisliti bol i strah i paniku koju osjeća u tom trenutku te dokučiti onaj upitan pogled što uzaludno traži blisko lice svoje majke...
Oj bijedna ljudska raso, šta si u stanju...
Sramim se što postojim i što dijelim jedan svijet sa nečim nevinim, bespomoćnim, suočenim sa ovom strahotom...