@BiHer
svuda je leglo korupcije i nepotizma. radim u zdravstvu. u kantonu sarajevo ima oko 7000 radnika zaposlenih u zdravstvu. 2800 njih nisu zdravstveni radnici. e sad mošmislit kako su se zaposlili
@thea Nije to baš tako. U EU postoje firme koje se bave određenom djelatnošću pa ih, s tim u vezi, zdravstvena ustanova iznajmljuje. Firme održavanja, čišćenja, pravnih usluga... Međutim, kod nas se izmišljaju radna mjesta. Navest ću ti par primjera: mehanograf (još uvijek nisam dokučio kakvo je to zanimanje), 4 kurira ( 21. vijek), pomoćnik pravnika, voditelj evidencije, arhivar, zapisničar, pomoćnik voditelja kadrovske službe, evidentičar plata i doprinosa...to su sve nazivi koji su na vratima
da ne pominjem kako ni jedno jedino radno mjesto nije dobiveno putem konkursa. To su rođaci od direktora/ice, familija političara, nesposobni kupci radnih mjesta itd. Zdr. ustanova teba da se bavi isključivo zdravstvom, a direktor po potrebi da unajmljuje nemedicinske kadrove. Evidentičar plata, a svaka novčana transakcija ide preko banke?!?! Kurir, a ljudi preko kompjutera upravljaju spaceshuttle-ovima.
Da, baš komisija, sastavljena od direktorovog amidžića i njegove komšinice
@thea tužno, ali masovno. takav pristup nas uguši. zbog bistrine tvog razmišljanja, načina komentarisanja i poštovanja s kojim pristupaš odabranoj temi, pretpostavljam da si iz EU, pa nemam ni prava da držim govore. jednostavno sam iznio ono što me godinama tišti.
@thea Ovdje narod uopšte nema svijesti, nikakve. Sjećam se priče moga starog, koji je godinama radio po Francuskoj (Marsej op.a.) Tamo nekih 60-ih, najavili na radiju da će od sutrašnjeg jutra hljeb poskupiti za 5 santima. Ujutru, lučki radnici dočekali kamione iz pekare i sve ih prevrnuli u more. Za manje od 12h vlada je donijela odluku da se zamrznu cijene hljeba na pređašnjem nivou. E to nama nedostaje. Taj opravdani socijalni bunt.
@thea: Narod ide linijom manjeg otpora. Zapravo voli da nego drugi misli za njega. To objašnjava sve manje - više uspješne diktature na balkanskim prostorima. Svakako je karakteristično za narod/e koji svoju istoriju gradi na mitovima u kojima se uvijek pojavljuje neki legendarni junak i rješava sve probleme. Tipično za zatucane i neobraovane sredine, što mi u osnovi i jesmo.
@thea Tamo, gdje sam nekad živio, što bi Vijetnamci rekli, otoič, bila je jedna djevojka imenom Thea. Baš, Thea. Bila je ljepotica samo takva. Kao i oko svake ljepotice, oko nje se vrtilo, kao sateliti oko planete, mnoštvo što muških što ženskih. Stariji momci nisu baš trpili da se pičuladija mota oko Thee pa su ih brzo rastjerali i svo svoje slobodno vrijeme provodili uz nju i obasipali je pažnjom. Njoj je ta pažnja godila. Navečer. kad bih prošao pored lokalnog parka, čuo se njen neobuzdani...
... i veseli cilik i smijeh. Brzo sam prolazio pored tih klupa pognute glave, e da me stariji mangupi ne bi kinjili i tako pokazivali svoju snagu i superiornost pred Theom. Iako sam bio svjestan rizika, njeno prisustvo u parku me magnetski privlačilo. Ali šta bih ja, kudravi osnovnoškolac, mogao uopšte raditi tu. No, jednog dana, pri samom izlasku iz škole, dočekala su me dvojica mladića i kratko naredili; Ti, mali, ideš s nama. Da bi potkrijepili ozbiljnost svog poziva, jedan me dosta grubo...
...povukao za kosu. Više od samog straha koji me preplavio, plašila su me lica mojih školskih drugova u kojima sam mogao vidjeti sažaljenje nadamnom i svojevrstan oproštaj. Momci su šutili i samo me povremeno gurkali ispred sebe. Bio sam druga smjena i sam brzi dolazak sumraka umnožavao je moje dvojbe i strahove. Šta sam uradio i kuda me to vode... Ubrzo smo došli u Park i krenuli pravo prema klupama, na kojima se već okupila gomila Theinih udvarača, dvorskih dama i lakaja koji su svi bili u ...
... održavanja Theinog dobrog raspoloženja. O bože, pomislih, maltretirat će me i ponižavati pred njom, a ona će se smijati i zauvjek ću ostati maleni dječarac u njenim morskim očima. Prišli smo i grupa se kao na komandu razišla, a u sredini, na naslonu klupe kao na prijestolju, sjedila je ona. Nasmijana, u starkama i farmerkama... čak je i sunce stalo u zapadu da još malo osmotri to predivno lice i da vidi ko se to s njim nadmeće. Počinje, pomislio sam, zatvorio oči i čekao udarac. Umrijet ću,
, ali neću pustiti suzu, obećao sam sam sebi. Tišina je bila zaglušujuća. Hej... Hej... otvori oči, kao da sam čuo da se probija kroz ludu lupnjavu mog srca. Prije nego što sam ih otvorio, ojetio sam nježan dodir hladnih prstiju na licu. Hej... maleni... Otvorio sam oči i prizor je bio nestvaran. Thea je stajala pored mene sa rukom na mom licu, a bjelina njenih zuba zaslijepljivala me. Ne boj se, šta ti je... Drugu ruku je stavila u moju kosu i lagano je provlačila. Hej... Pa imamo iste oči...
... a kosu ću ti ukrasti. Ovo je sad moja kosa, jel tako? Promucao sam nešto, valjda da. Ne plaši se, ponovila je. Ja sam tražila da te dovedu. Sladak si, a tvoja kosa je ludnica, odmah sam ti je htjela ukrasti, ali sad je ionako moja. Klimao sam glavom, ne shvaćajući uopte šta mi govori. Slušaj me, nastavila je, kad porasteš i završiš puno škole, ja ću te čekati na ovoj klupi i ti ćeš biti moj muž, je l' jasno. Jeste li čuli? Ovaj ovdje mali - slatki bit će moj muž. Kako se zoveš? Promrmljao...
... sam ime, a ona me cmoknula, ovlaš u obraz. Kao da je plamen liznuo uz obraze. A suza se nakupljala u oku. Idi sad, i ne zaboravi šta si obećao. Iz nekih dječijih dubina uspio sam izvući sebi neprepoznatljiv glas, volim te, prošaputao sam i dao se u bjesomučni trk. Zamnom se orio divlji smijeh okupljenih. Čuo sam ga sve do kuće, a i u krevetu pokrivene glave.
Theu sam viđao još neko vrijeme. Uvijek je izlazila iz gomile, postajala minutu - dvije samnom držeći me objema rukama za kosu...
Kasnije sam krenuo u srednju školu, a Thea vjerovatno na fakultet. Nije je više bilo na klupi. Samo dva - tri puta sam je vidio u Gradu. Okruženu istom količinom lica. Nosila je naočale i blistavo se osmjehivala. Pozdravljala me i mrsila kosu i uvijek na odlasku, kao u šali dobacivala, ne zaboravi obećanje. Neću Thea, nikad. Ni tebe, ni obećanje.
Rat je razvejao i mene i Theu. Čuo sam da je u Americi i ništa više. Vjerujem da je Amerika došla njoj, jer ništa manje nezaslužuje. Ja sam ostao...
... ovdje. Oženio se, zaposlio, dobio djecu. Nikad više Theu nisam vidio. Ponekad, rijetko, prošetam do klupe sa djecom. Sjednem, pomilujem mjesto na kojem je običavala sjediti, ponovim obećanje. Nije ostalo ništa što bi podsjećalo na nju osim tog naslona, koji je čudom preživio rat i huligane. Urezani natpis Thea+ podsjeti me da su djevojke sa starkama, farmerkama i naočalama moja slabost, svijetlo i tama.
Djeca se igraju...
Izvini. tvoj nick me podsjetio. Bilo je dosadno, znam
@thea to ionako više nije važno. možda imam šansu, ali imam dvije predivne šanse koje su u svakom slučaju i bolje i vrijednije od thee. svakako nemam ni face, a ne znam ni kako se preziva