Disleksija je poteškoća koja čini školske dane teškima za one koji je imaju. Definiše se kao različitost koja čini teškim sticanje i korištenje vještina čitanja i pisanja. Profesorica Mirela Duranović, doktorica društvenih nauka iz područja logopedije sa Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, kaže za Klix.ba da u BiH ne postoji dovoljna svijest o problemu, što je veoma bitan faktor u tretiranju ove poteškoće.
"Ključni korak i možda već 50 posto posla u pružanju podrške je prepoznavanje i dijagnosticiranje disleksije. To je korak koji nam objašnjava šta i kako raditi sa djetetom, i roditeljima i nastavnicima, a i djetetu da shvati da ono nije glupo, već da ima poteškoće. Kao što neko dijete ne zna igrati nogomet, djetetu sa disleksijom samo treba malo više vremena da nauči čitati“, kaže Duranović.
Prvi znakovi javljaju se i prije polaska u školu, jer disleksija ne obuhvata samo probleme u čitanju i pisanju. Disleksiju prati niz kognitivnih poteškoća, što uključuje teškoće na području fonoloških sposobnosti, prepoznavanje prvog glasa u riječi i rastavljanje riječi na glasove. Prije polaska u školu djeca sa disleksijom imaju teškoće da nauče pojedinačna slova i pogrešno izgovaraju komplikovanije, duže riječi. Sve su to rani indikatori da će dijete kasnije imati teškoće u čitanju.
Duranović kaže da se odmah po polasku u školu uočava slabija koordinacija oko-ruka, teškoće pisanja, a prilikom čitanja djeca zamjenjuju slična slova te imaju teškoće da pročitaju i najjednostavniju riječ.
Najvažnije prepoznati znakove disleksije
Znakovi disleksije se lako prepoznaju, a to je prije svega kašnjenje usvajanja vještina čitanja i pisanja u odnosu na svoje vršnjake. Djeca sa disleksijom izostavljaju, zamjenjuju i dodaju slova prilikom čitanja i pisanja, čitaju sporo, a u nastojanju da tačno pročitaju isuviše se koncentrišu na ono što će pročitati, a pri tome nedostaje razumijevanje pročitanog. Najčešće zamjenjuju vizualno slična slova poput "b" i "d", "u" i "n", imaju teškoće u orijentaciji, a djeluju i kao da imaju lošu pažnju.
Ove teškoće je teško otkriti na nižim razinama obrazovanja, s obzirom na to da se radi o djeci prosječne ili nadprosječne inteligencije koja dobro skrivaju svoje poteškoće, tvrdi Duranović. Jedan od načina je taj da tekst nauče napamet te se čini kao da nemaju teškoće prilikom čitanja. U višim razredima, kako se gradivo povećava, teškoće postaju sve izraženije.
"Najvažnije je prepoznati da student ima disleksiju, prvi korak je da sam student spozna, jer oni najčešće završe cijelo svoje obrazovanje znajući da imaju poteškoće, da im je teško učiti, teško čitati i pisati, ali ne znaju zašto“, kaže Duranović.
Ono što roditelj treba uraditi kada prepozna prve znake je odvesti dijete logopedu, koji je jedini educirani kompetentni stručnjak koji može utvrditi da li dijete ima disleksiju, kaže Duranović.
Umjesto dijagnoze, djeci se pripisuju lijenost i glupost
Iako su djeca sa disleksijom lako prepoznatljiva, zbog nedovoljne svijesti o disleksiji, u našem sistemu obrazovanja ovi znakovi se često zanemaruju, a djeci se pripisuju lijenost i intelektualne poteškoće, umjesto otkrivanja prave dijagnoze. Takva djeca se najčešće stavljaju u posljednje klupe, njihovi problemi se ignorišu i nekada završavaju obrazovanje a da se nisu ni opismenili.
Zbog ovakvih okolnosti školovanja samo mali broj njih upisuje fakultete. Duranović kaže da je u ustanovama visokog obrazovanja tek oko 4 posto studenata sa disleksijom, a da većina njih ostaje na prvoj godini. Uz pravu podršku, međutim, ovi studenti mogu usvojiti sva znanja potrebna za završetak studija.
Ukoliko se disleksija ne dijagnozira, tretman koji dobijaju djeca sa disleksijom kroz školovanje može ostaviti velike psihološke posljedice, osjećaj neadekvatnosti i smanjeno samopouzdanje. Duranović kaže da su ta djeca većinom svjesna svojih poteškoća, ali da se ne znaju i ne mogu sama nositi s njima, što dovodi do povlačenja u sebe i razvoja destruktivnog i autodestruktivnog ponašanja.
"Zbog nedostatka samopouzdanja, zbog nemogućnosti da prepoznaju svoje stvarne vrijednosti djeca sa disleksijom su u opasnosti da razviju negativne oblike ponašanja", kaže Duranović.
Uz podršku, uspjeh vjerovatan
Duranović kaže da su na svim javnim univerzitetima u BiH osnovani centri za podršku studentima sa posebnim potrebama, uključujući i studente sa disleksijom. Objavljeni su i priručnici kako pružiti podršku, a uposlenici su educirani da pruže podršku. Studentima sa disleksijom ne treba drugačiji plan i program, već određene modifikacije u načinu prezentacije informacija i provjerama znanja.
"Ukoliko se pruži podrška, iz mog bogatog praktičnog iskustva, sa sigurnošću tvrdim da takva djeca mogu prevazići ili u velikoj mjeri ublažiti te teškoće i postati uspješni članovi ovog društva, ako im se organizira odgovarajuća podrška“, kaže Duranović.
Aktivnosti za Međunarodni dan disleksije
U Bosni i Hercegovini se po prvi put ove godine od 3. do 9. oktobra obilježava Međunarodna sedmica podizanja svijesti o disleksiji. Šesti oktobar se obilježava kao Međunarodni dan disleksije, s ciljem razvijanja svijesti šire zajednice o problemima sa kojima se suočavaju disleksične osobe.
Akciju obilježavanja pokrenulo je Udruženje za podršku osobama sa disleksijom “Vjetar”, formirano početkom ove godine, uz podršku Ministarstva za obrazovanje Kantona Sarajevo.
Prva od nekoliko aktivnosti planiranih ove sedmice jeste izložba diktata školske djece, koje je Udruženje, uz pomoć roditelja i prijatelja, prikupilo iz svih dijelova BiH. Izložba će biti postavljena do petka, 7. oktobra, u kafe dijelu knjižare Buybook.
"Cilj izložbe je da ukaže na činjenicu da disleksija postoji i u našem društvu”, pojašnjava Danilo Jovanović, iz Udruženja Vjetar.
U okviru sedmice podizanja svijesti biti će producirana i specijalna TV emisija pod naslovom “Disleksija nije bolest, nego različitost”, a u četvrtak, s početkom u 12 sati, u Buybooku će se održati i press konferencija povodom Međunarodnog dana disleksije.
Spriječite pojavu plijesni u vašem domu: Najbolji savjeti za sušenje odjeće tokom zime
