Dućan sahadžije Sakiba Ćurovca: Vrijeme će se mjeriti, a ko će nam satove popravljati
"Da nisam tu, ljudi bi kući dolazili. I dok sam radio u firmi dolazio bih u dućan po dva-tri sata radi mušterija, a sada sam penzioner pa budem tu po nekoliko sati", priča Sakib.
U dućan hadži Age Ćurovca uvijek se dolazilo, neko radi popravke sata, a neko radi razgovora, jer je ugledni hadžija bio zanimljiv sagovornik, a o njegovoj mudrosti koju je crpio iz bogatog životnog iskustva, pogledima na društvene prilike, život i svijet oko sebe i danas se govori. Nije hadži Ago bio samo sahadžija, već i vatrogasac, pa i glumac, ali i žrtva montiranog političkog procesa zbog kojeg je 80-tih godina prošlog stoljeća "odležao" u zatvoru.
Dućan posljednjeg goraždanskog sahadžije pravi je mali muzej čije zidove krase satovi koji su "otkucali" i više od stotinu godina. Sakib je zanat počeo učiti u četvrtom razredu osnovne škole, a sjeća se da je to bilo 1966. godine.
Kako se nekad učio zanat
"Prvo sam naučio da donesem kafe od Kadire, kada dođe Sinan-aga, kadija ili neko od mušterija, i da sastavljam i rastavljam jedan 'veker', kućni sat, zatim da pometem radnju, a subotom da patos dobro namažem prerađenim uljem. Kad nisam bio u školi išao sam u radnju i tako sve do 1979. godine kad sam se zaposlio u Pobjedi, i evo do danas", priča Sakib.
Hadži Ago Ćurovac je 1980. godine otišao na robiju u Zenicu, a Sakibu je ostao dućan i briga o porodici.
"Kada mi je babo otišao na robiju u montiranom političkom procesu bio sam prinuđen da preuzmem radnju i izdržavam porodicu pa sam te godine pred babinim majstorom hadži Šerifom Karaibrahimovićem i Reufom Srkalovićem položio zanat. Prije rata, pored mog oca bile su još četiri radnje za popravku satova, a pet ili šest njih se tim poslom bavilo kod kuće. Dolaskom kineske robe na ove prostore jedino je ostala moja radnja, jer su sahadžije, da bi opstali, prešli u zlatare", priča Sakib.
Poput satova na zidu dućana, koji neumoljivo otkucavaju, vrijeme donosi promjene.
"Pa su došli električni, pa digitalni, pa kvarcni satovi, pa sada u jednom satu osim vremena imaš sve, i datum, i dane, i godine, i alarm, mehaniku, elektroniku, štopericu, ezan, vrijeme ramazana... Ponekad kad otvorim neki sat kosa mi se diže na glavi, a mušteriji je to sat koji ne skida ni dok cijepa drva i štema i pliva, šta god da radi", smije se Sakib.
Uspomena na oca
Voli ovaj zanat i stari dućan, i život oko njega koji podsjeća na nekadašnja vremena, s mirisom bosanske kafe i bureka iz susjednih radnji. Kaže Sakib da mu je dućan uspomena na oca koju će čuvati dok je živ.
"Ovdje ljudi dolaze i 'onako', samo da vide. A nema ljepšeg osjećaja nego kad otkloniš kvar i s nekoliko pokreta udahneš život toj maloj mašini koja zna biti manja od dječijeg nokta i onda kuca 24 sata", priča Sakib.
Iz cijelog razgovora da se zaključiti da su i satovi veoma "osjetljivi".
"Kad čovjek radi teške fizičke poslove, možete zamisliti čemu je sve sat izložen. Mlađa populacija mušterija koja je tehnički obrazovanija može to razumjeti, ali su zato zahtjevniji. Starijim je bilo teže objasniti kako može doći do češćeg pucanja osovine na balansi. Ali svemu je tome doskočila industrija satova, a eto danas i na mobitelima imate sve", kaže Sakib.
I pored "modernih" vremena sahadžijski dućan nije prazan. Mušterija ima, a odlaze zadovoljni. Zadovoljan je i Sakib jer se porodična tradicija nastavila.
Ko će popravljati satove?
"Rahmetli babo je zanatu obučio i moju najstariju kćerku Lejlu, ali je ona sada magistrica prava i radi, ima i porodične obaveze, ali imam unuke pa se nadam da ću i njih obučiti zanatu. Deda će probati da ih zainteresuje, da bar znaju", kaže Sakib.
U vrijeme u kojem je brzina prioritet, stil život ili potreba, čini se da u sahadžijskoj radnji sve teče sporije, precizno i nepogrešivo, poput otkucaja satova na zidu dućana, uz sabur i miris drugačijeg vremena.
"Kažu, dok je ljudi mjerit će se i vrijeme, ja kažem da hoće, ali se pitam kakav će to biti sat? Ko će ga popravljati?", kaže goraždanski sahadžija.
Hrvati se dive "ljudima u crnom": Napravili su ludnicu, kao da se igralo u Sarajevu
