Pijuckanje pića uz obrok obično je običaj u našoj kulturi, a također je povezano s boljom probavom, promicanjem sitosti i promišljenom pauzom između zalogaja što može dovesti do dobro organiziranog porcioniranja.
Studija objavljena u časopisa Appetite koju su sproveli istraživači u oblasti ishrane i nauke o hrani na Penn State University imala je za cilj da ispita ova ponašanja u realnom vremenu kako bi se razumjeli njihovi efekti na ponašanje prejedanja i potencijalni razvoj gojaznosti.
Ono što su otkrili je da je jedno specifično ponašanje kod pojedinaca koji se bore sa samomoderiranjem svojih reakcija na hranu činilo da ih nagoni da jedu više, a bilo je povezano s pićem posluženim uz obrok.
Kako bi istražili ove radnje i njihov odnos s unosom hrane, 42 učesnika su pozvana u laboratoriju da konzumiraju različite veličine porcija makarona i sira tokom četiri različita dana.
Nešto više od polovine učesnika bilo je normalne težine, oko 30 posto bilo je pretilo, a ostalih 50 posto moglo bi se klasifikovati kao gojazno. Količina servirane tjestenine je svaki put prilagođena za 100 grama, počevši od 400 grama pa do 700 grama. Uz to, svaki obrok je bio praćen sa 700 grama, ili otprilike 24 unce, vode.
Metodologija istraživača bila je da zabilježe i analiziraju ponašanje učesnika u ishrani, uključujući vrijeme između zalogaja, veličinu zalogaja, prestanak jedenja i radnje pijuckanja.
Prije vježbe ishrane, učesnici su također procijenjeni za kontrolu regulacije hrane kroz zadatak za vrijeme reakcije na signal za zaustavljanje. U suštini, davani su im tanjiri sa ukusnom hranom kako bi se utvrdilo da li ih sprečava da preduzmu određenu akciju. Ovo je omogućilo istraživačima da procijene uobičajeno ponašanje pojedinih učesnika kada konzumiraju hranu.
Bez obzira na rezultat na testu vremena reakcije, učesnici su jeli sveukupno više kada su dobili veće porcije hrane.
Nadalje, činilo se da veličina zalogaja i brzina jedenja nisu utjecali na količinu hrane koju ljudi konzumiraju – međutim, česti gutljaji vode jesu. Činilo se da su pojedinci koji su loše obavili zadatak vremena reakcije na hranu konzumirali više vode od onih koji su radili bolje.
"Moguće je da se pojedinci sa lošijom inhibicijskom kontrolom upuste u veće ponašanje promjene kako bi maksimizirali nagradu odlaganjem hedonističkog pada tokom konzumiranja", navodi.
Drugim riječima, to "prebacivanje ponašanja" između zalogaja i gutljaja moglo bi poslužiti kao način na koji krupniji jedu nastoje produžiti zadovoljstvo obroka, izvlačeći obrok što je duže moguće.
Daljnje proučavanje ove veze moglo bi zaključiti da bi terapija kognitivnog ponašanja mogla pomoći u regulaciji hrane, potencijalno dodajući još jedan sloj kontroli težine i zdravoj ishrani. Upravljanje promjenjivim ponašanjem može ponuditi rješenje za pojedince sklone prejedanju.
Sarajevo je uprkos suncu koje probija okovano maglom, pogledajte kako izgleda iz zraka
Najteža učesnica svih osam sezona "Života na vagi" napustila show: Na početku je imala 214,2 kg
