Na ručku u Kulinom dvoru: Donosimo priču o porodičnom restoranu koji je iznikao iz ruševine

Restoran Kulin Dvor koji se nalazi u Semizovcu, nadomak Sarajeva, jedno je od onih mjesta koje pamtimo iz djetinjstva - u koja svraćamo kada dolazimo umorni s puta, znajući da nas tamo čeka nešto poznato. Predah, koji vrijedi i ima smisla.

Mnogi tu već godinama dolaze i namjenski. S porodicom, prijateljima, čak i sa strancima kojima žele predstaviti pravo lice bosanske kuhinje. Međutim, iako nam je mnogima poznato odredište, mali broj ljudi zna pravu priču ovog restorana, koju su članovi porodice sada, po prvi put, odlučili podijeliti s medijima.

U domaćinskoj atmosferi koja je prvo što ćete primijetiti po ulasku, dočekao nas je s osmijehom i toplinom koja se ne može odglumiti, vlasnik i domaćin restorana Emir Kulo. Već u načinu kako nam je poželio dobrodošlicu, vidjeli smo da za njega ovo nije samo posao, već puno više od toga.

Kako kaže, priča Kulinog dvora seže u 1962. godinu, kada je restoran prvi put otvoren. Pokrenuli su ga Emirov otac i amidža, dva brata koja su u ovo mjesto utkali dio svog života. Godinama kasnije, nažalost, rat je učinio svoje - objekat je potpuno uništen, a još tužnije, braća Kulo izgubili su život, ostavivši iza sebe mlađe naraštaje.

Uprkos svemu, porodični biznis tu nije stao. Zajedno sa svojom braćom, Emir je odlučio preuzeti poslovanje i pretvoriti ga u obećanje samome sebi.

"Ponovo smo otvorili 1995. godine. Iznikli smo iz ruševine i restoran je danas ovo što jeste. Početak je bio jako težak. Pogotovo nakon što izgubiš oca. To je figura koja je s tobom svaki dan. Tvoj stub, oslonac. A onda si sve to, odjednom, izgubio. Svi te porede s njim, imaju velika očekivanja, i to nije jednostavno opravdati", prisjeća se Emir svojih početaka.

Od "valja napraviti posao u nedođiji" do "uspjeli smo"

Iako je za njega to možda bila i najveća odgovornost do tada, ovaj posao nije bio prvi kojeg se Emir prihvatio. Nakon što je završio ugostiteljsku školu, koja je u tadašnje vrijeme bila vrlo cijenjen i poželjan zanat, znanje je širio u lokalima "od Stojčevca do Bjelašnice". Dodatno iskustvo stekao je u inostranstvu, odakle se odlučio vratiti u rodni kraj.

Opstati nakon rata kao ugostitelj, bilo je izazov samo po sebi. Uslova gotovo da nije bilo, a naročito na mjestima poput ovog - udaljenim kilometrima od centra grada.

"Jedan moj poznanik rekao je: 'Valja napraviti posao u nedođiji' i stvarno je bilo tako. U to doba ničega nije bilo, ni vode, ni struje... Ali, nismo odustali. Cijelo svoje iskustvo i sve što sam uštedio, uložio sam u ovaj objekat. Ostalo je bilo Božje davanje. Danas mogu reći da smo braća i ja dali sve od sebe i da smo uspjeli sačuvati amanet našeg oca", priča nam Emir.

I zaista, za Kulin dvor danas znaju ne samo lokalci i Sarajlije, nego i oni koji su tu samo "u prolazu". Gosti koji dođu, rado se i vraćaju, a neki tu dolaze po preporuci - za mjesto koje se "ne smije zaobići ako dolazite (ili odlazite) iz Sarajeva, u pravcu Zenice.

Zeljanica, teletina ispod sača, jabukovača - hrana s okusom koji podsjeća na naninu kuhinju

Kako je Emir, prije svega, veliki domaćin, tako ni naš razgovor nije mogao proteći bez stola punog domaće hrane. Tarhana, teletina ispod sača i domaći hljeb - samo su neki od recepata koje nećete pronaći na Googleu. Pojedini su stari skoro stotinjak godina.

"Najviše sam ponosan na to što našu hranu kuhaju ljudi koji poznaju pravu bosansku kuhinju i čije iskustvo ne dolazi iz hotela, nego iz kuće. Mnogi nam kažu da je ukusna, a u tome se krije njena tajna. Jedna od kuharica zadužena je samo za pitu - i kada je ona napravi - nema ništa bolje na svijetu. Isto tako se pripremaju i ostala jela i kolači", priča nam Emir.

Još neka od jela koja se isplati probati ako dođete u Kulin dvor su sitni ćevap, koljenica, pače, dok od deserta posebno hvale jabukovaču.

"Trudimo se uvijek ubaciti i nešto novo. Pomalo, ali da ima za svakog ponešto. Dolaze nove generacije i moramo im se prilagoditi", objasnio je Emir.

Jedna stvar u kojoj se ne planiraju prilagođavati, i to nam se dopada, je sam izgled restorana. Čist i uredan, ambijent odiše tradicijom, a svaki kutak krasi neki starinski predmet. Stara šivaća mašina, narodna nošnja, vezeno pletenje, čuturica sa Olimpijade, bakreno posuđe - svaki detalj ima svoju priču i predstavlja dragu uspomenu za porodicu Kulo.

Iftar u Kulinom dvoru je tradicija, a nije neobično vidjeti ni svatove

Da bi sve štimalo kako treba, zaslužni su i vrijedni zaposlenici Kulinog dvora, čiji broj tokom sezone dostiže i do 50. Svoj odnos prema kolektivu, Emir gradi na vrijednostima koje su mu usađene još u djetinjstvu.

"Moraš biti pošten i pravedan. Roditelji su me tako odgojili i ne mogu protiv toga. Ne znam biti 'babaroga'. Upoznao sam i prošao svašta nešto, ali to nije ono što je u meni", kaže nam on, a potvrđuju nam to i osmijesi koje smo u tom momentu snimili iz kuhinje.

Unatoč velikom obimu posla, budući da gostiju ima radnim danima, jednako kao i vikendom, ujutro, ali i navečer, sve se uspijeva stići. Iftari u Kulinom dvoru također su postali tradicija i u periodu ramazana često se traži mjesto više.

Naročito je privlačna prostrana bašta restorana, koja je trenutno, usljed još uvijek nestabilnih vremenskih uvjeta, bila zatvorena za posjetitelje. Međutim, tokom toplijih mjeseci, ušuškana u zelenilu i tik uz rijeku, savršena je za bijeg od buke saobraćaja i ljetne vreline.

Također, u sklopu objekta je i motel s 15 smještajnih jedinica, što je idealno za one koji se žele zadržati na ovom mjestu. Uz sve što nudi, ni ne čudi zašto mnogi biraju Kulin dvor ne samo za ručak, nego i za proslave pa čak i vjenčanje.

Kako se približio kraj našeg razgovora, nije nam bilo svejedno jer smo znali da slijedi onaj teži dio zadataka - da pokušamo pretočiti svoj doživljaj u rečenice koje će bar malo opisati sve što smo ovdje čuli, vidjeli i osjetili.

Priča koja se krije iza restorana porodice Kulo, itekako nas je podsjetila da se iz ruševina, uz trud i volju, ponovo može izgraditi nešto novo. Da vrijedi održati porodičnu tradiciju, ali i da znanje i zanat danas, još uvijek, nešto znače.

Sve na ovom mjestu je emocija i naslijeđe, a naročito hrana koja nas vraća u doba nekadašnjih običaja i ručkova koji su počinjali mirisom, a završavali naninim poljupcem u kosu.

Stoga, ukoliko tražite restoran za "poziranje" i današnji pojam fine dininga - ovo možda i nije mjesto za vas. U Kulinom dvoru se uživa stvarno. Tiho, s poštovanjem, i u društvu ljudi koji znaju šta je dobra kuhinja, ali i ko su dobri domaćini. A to je nešto što nijedna (Michelin) zvjezdica ne može izmjeriti.