Imbis "Sarajevo" je u berlinskoj općini Wedding za vrijeme proteklih praznika jedva savladao sve narudžbe. Hajrudin Jusufi nadgleda rad svojih radnika i saradnika u svom malom imbis-restoranu, ali u zadnje vrijeme je svaka ruka, pa i šefova, posebno dragocjena, piše DW.
Red je podugačak, a i telefon neprestano zvoni. Ljubitelji bosanske i balkanske kuhinje dolaze iz cijelog grada da pokupe naručene pite, ćevape, pljeskavice, baklave.
Baklava je ovog dana već u četiri sata popodne rasprodata. Iduća će biti gotova tek sutra, izvinjava se vlasnik. U imbisu tek nekoliko stolova, svi zauzeti. Jedan od gostiju, rodom Sarajlija, kaže da ovaj prostor nema šarm baščaršijske buregdžinice ili ćevabdžinice, ali da je burek k'o u Sarajevu. Svako ko dođe i pojede, vrati se sit i zadovoljan kući. I par njemačkih gostiju su nakratko sjeli, dok čekaju na burek i ćevape.
"Sasvim slučajno sam pročitao članak u novini Berliner Zeitung, u kojem su jako hvalili jelo u ovom restoranu i od tada redovno dolazim, uvijek kad imam želju da jedem nešto autentično. Više volim bosanske ćevape od turskog ili arapskog kebaba", priča jedan od gostiju i žali se što ne može naručiti pivo ili šljivovicu.
U "Sarajevu" se naime alkohol ne prodaje. U imbisu sjedi i jedna arapska familija sa dvoje djece. I pred njima ćevapi, burek, koka kola i jogurt. U pozadini se čuje pjesma Dine Merlina., "Je l' Sarajevo gdje je nekad bilo".
Iz Sarajeva, preko Ohrida u Berlin
Hajrudin Jusufi je rođeni Sarajlija. Do rata je živio u Sarajevu i radio u buregdžinici "Sač" na Baščaršiji, koja je pripadala njegovom ocu koji je bio porijeklom iz Makedonije. S njegovom majkom Bosankom, rođenoj u Janji pored Bijelline, osnovao je porodicu i dobio djecu.
Početkom rata u BiH, otac odlučuje da se vrati u Makedoniju. Na Ohridskom jezeru otvara buregdžinicu po uzoru na sarajevsku. Hajrudin, koji je prva iskustva u gastronomiji sakupljao u "Saču" na Baščaršiji, radi kod oca i u Ohridu. Međutim, 2015. godine odlučuje da sreću potraži na Zapadu i dolazi u Berlin.
"Radio sam prvo po hrvatskim i italijanskim restoranima, umijem da kuham, ali shvatio sam da ipak najbolje znam kako se prave pite i ćevapi. Ovdje, osim toga, ima jako puno italijanskih i hrvatskih restorana, a bosanskih tek par. Za vrijeme korone sam ostao bez posla i prije nešto više od godine dana sam odlučio da rizikujem i otvorim svoj sopstveni restoran. Rizik se isplatio, evo me sad, ne mogu skoro da se odbranim od mušterija", priča s ponosom.
Uspjeh uz pomoć familije
Dok pričamo Hajrudin pomaže u pakovanju naručene hrane sinu Abdulahu i zetu Aliju. Međutim, ljubazno pozdravlja goste i razgovara s njima. Jedan od njih stidljivo na bosanskom pita da li može naručiti na veresiju, kraj je mjeseca, pa kad "legne" socijalna pomoć, doći će da plati. Smijem se u sebi, poznajem to iz Bosne. U vreloj kuhinji vrijedno i bez pauze radi par drugih članova porodice.
"Ovakav biznis može uspjeti samo uz pomoć porodice. Moraš biti spreman da mnogo radiš i da radiš sa srcem. A i da znaš šta radiš. Ta tehnika razvlačenja jufki, pravljenje smjese mesa, krompira, sira, bundeve, to se prenosi sa koljena na koljeno", dodaje.
Na jelovniku, između ostalog, burek, sirnica, krompiruša, zeljanica. Ispod sača, mirisne i hrskave kao u u Sarajevu. Ćevapi nešto drugačiji. Meni nedostaje fini okus bijelog luka.
Hajrudin objašnjava da je recept prilagođen njemačkom ukusu. Uz ćevape se može naručiiti i turski ayran a i jogurt: "Imamo inače u ponudi i bosanski jogurt, ali rasprodat je", priča.
Planovi za budućnost
Jusufi ima gomilu planova za ovu godinu koja je tek počela. Upravo traži, kaže, novi prostor za veći restoran.
"Ove prostorije sam našao jer je prethodni vlasnik morao zatvoriti zbog korone. Svidjele su mi se, iako su male, jer su u Weddingu, berlinskoj općini koja je izrazito multikulturalna. Mene posebno raduje što mi dolaze ljudi s područja cijele bivše Jugoslavije, ali i svi drugi. Za ovakav restoran to mora biti jedna od takvih četvrti da bi bilo dovoljno gostiju. Mada profitiramo i od usmene propagande, od preporuka onih koji vole našu hranu", kazao je.
Porodica Jusufi profitira i od dolaska ljudi iz bivše Jugoslavije, koji u potrazi za boljom budućnošću sve više napuštaju svoje domovine i nalaze nove u Berlinu.
"Oni naručuju ćevape i pite za rođendane i partije, nekad za 50 osoba. Mi smo onda u velikoj frci, ne znamo kako da to sve postignemo. Stoga moramo da se proširimo, da mogu zaposliti više radnika", dodaje.
