Jedini dimnjačar u Mostaru: Bojao se visine, a sad ne može zamisliti da radi nešto drugo
Iako se jedan dio stanovništva odlučuje za nove načine grijanja, mnoštvo je domaćinstava koji još uvijek koriste ogrjev na drva pri čemu ovaj zanat još nije izumro. Hadžija je trenutno jedini koji ovaj zanat čuva od zaborava.
"Nikada nisam sanjao da ću se ovim baviti skoro cijeli život. Nakon što sam izgubio posao u Sokolu, moj prijatelj Mirko Mravak me je pozvao u preduzeće u Pločama koje je zapošljavalo dimnjačare. Trebao mi je posao, iako nisam imao nikakvog iskustva u tome. Zahvalan sam mu na toj prilici, jer mi je posao dimnjačara već od prvog puta prerastao u ljubav", kazao je Hadžija za Klix.ba prisjećajući se tog razdoblja njegovog života s osmijehom na licu.
Dimnjačar koji se bojao visine
Obavljajući prvi put posao kao dimnjačar, Hadžija ističe kako se jedino bojao velike visine. Sve ostalo odmah mu je išlo od ruke.
"Moram priznati da sam se bojao visine kada sam se prvi put popeo na zgradu da obavim svoj zadatak. Nakon toga svaki strah je nestao i zavolio sam ovaj posao. Teško mi je bilo i da se priviknem da sa sobom nosim opremu gdje je samo kugla za pročišćavanje teška 10 kg. Međutim, sve sam prevazišao i danas sebe ne mogu zamisliti u nekom drugom zanimanju", dodao je Hadžija.
Najbitnije je, prema njegovim riječima, da se svaki posao pošteno obavlja.
"Kada ljudi plate da im se očisti dimnjak, očekuju da savršeno uradite taj posao. Također, kada primim novac u ruke, ne želim da moje mušterije budu nezadovoljne. Do sada mi se niko nije žalio, jer pošten rad se cijeni", dodao je Gaš. Kako je on jedini u Mostaru i šire koji se bavi ovim zanatom, ističe da je zadovoljan količinom posla.
"Ljudi barem dvaput godišnje čiste odžake. Ja sam s vremenom stekao stalne mušterije, a imam ih od Mostara pa sve do Neuma", s ponosom ističe.
Donose li dimnjačari sreću?
Generacijama se vjeruje da je sreća vidjeti dimnjačara pa bi tako oni koji ga vide štipnuli osobu kraj sebe ili uhvatili za dugme na odjeći te zaželjeli želju.
"Takvih je situacija bilo bezbroj. Kada me ljudi vide, uvijek požele neku želju. Često mi se dešava da me ljudi slikaju i te slike postavljaju na društvene mreže. Drago mi je da moja pojava izmami osmijeh na lice ljudi", dodao je Hadžija.
Svojim dugogodišnjim radom i trudom on je othranio šestero djece. Nažalost, nijedno od njih nema interesovanja da krene očevim stopama. Hadžija dodaje kako mu se nikada niko od mlađih generacija nije javio sa željom da nauči ovaj zanat. Ipak, nada se da će se u budućnosti pojaviti neko ko želi i nastoji očuvati tradiciju dimnjačara.
