Kroz blato, kišu i led: Donosimo priču Sulejmana Bašalije, 75-godišnjaka koji planinari od osme godine
Jutro je krenulo idilično. Iz Sarajeva smo krenuli u 9 sati ujutro, sunce je obećavalo i činilo se kako ništa ne bi trebalo krenuti po zlu. Patike su, mislila sam, bile dobar izbor obuće, ne znajući šta me čeka i kakav put je pred nama.
Od sela Turovi u mjestu Trnovo krenuli smo ka vrhu Treskavice koji iznosi 2.088 metara nadmorske visine i karakterističan je po tome što ga planinari zovu različitim imenima. Za jedne je on Paklijaš, za druge Đokin toranj, a za treće Mala ćaba. Svoju priču ispričao nam je naš domaćin, 75-godišnji Sulejman Bašalija koji planinari od svoje osme godine.
"Rođen sam na južnoj strani Treskavice, u selu Čestaljevo. Tu sam živio 20 godina, do odlaska u Jugoslavensku Narodnu Armiju (JNA). Nakon toga sam se zaposlio i preselio u Sarajevo. Međutim, penziju sam zaradio u jednom trgovačkom preduzeću gdje je bilo puno radno vrijeme, i više od toga, zbog čega nisam imao vremena za planinarenje", pričao nam je Bašalija na jednoj od pauza koje smo imali.
Otkrio nam je kada se i kako rodila njegova ljubav prema planini.
"Kada sam se preslio u Sarajevo, moja mama je još uvijek bila živa, ostala je na selu. Kad god sam krenuo njoj, išao sam autobusom do Trnova, tu bih izašao i pješke preko Treskavice do mog sela. Tako da sam od malih nogu zavolio planine. Sjećam se 1952. godine, kada je bio opremljen planinarski dom na Kozjoj luci, tad su planinari postavili jednu metalnu kućicu na vrhu planine, to je bilo kao jedno sklonište planinara, u slučaju nevremena. Međutim, mi kao djeca s južne strane smo gledali stalno tu kućicu i zamišljali da smo tu. Taj vrh Treskavice se zvao Mala ćaba, drugi naziv nismo znali", govori.
Jedne prilike u septembru, prisjeća se, dan je bio fenomenalan. Krijući se od roditelja, Sulejman je krenuo da vidi o kakvom planinarskom domu na vrhu Treskavice je riječ.
"Iz tog mog sela do Male ćabe potrebno vam je najmanje pet sati, a ja sam tada imao samo osam godina kada sam krenuo u taj pohod. Kad sam došao gore, vidio sam tu metalnu kućicu. Na sredini je bio jedan stolić, okrugla peć i klupica, bila je i knjiga na stoliću. Pregledao sam sve, zatvorio i vratio se nazad. Od tada do danas, uvijek mi je želja bila za prirodom i planinom. Molio sam Boga, da mi da zdravlje, kad odem u penziju da mogu planinariti", iskren je Bašalija.
I nastavili smo svoju rutu, a predahnuli bismo tek na pet minuta. Kroz šume, stigli smo na vrh Treskavice gdje smo se zadržali dva sata. Sunce je ubrzo zašlo, navukli su se oblaci i počela je kiša. Mislili smo da je to najgore, dok nije krenuo led, sklonište je bilo nemoguće naći, morali smo se osloniti samo na opremu koju smo ponijeli.
Nakon kiše i leda, ubrzo je opet granulo sunce, ali smo znali da povratak kroz blato neće biti lagan. Sulejman je nastavio svoju priču. Bio je, priznaje nam, na dosta opasnih staza, ali jedno od opasnijih iskustava doživio je na Mont Blancu.
"Tamo ima dom de Gouter koji se nalazi na 3600 metara. Iz tog doma se penje vrh Mont Blanca koji se nalazi na 4810 metara. Između tog doma i Mont Blanca ima sklonište Vallot i samo se tu možete skloniti u slučaju nevremena. Mi smo dan poslije trebali krenuti na momblan, ali je prema prognozi bilo najavljeno loše vrijeme. Odlučili smo da predahnemo i krenemo. Vrijeme je bilo vedro, ali kad se pređe preko 4000 metara, organizam drugačije djeluje. Na nultoj tački nadmorske visine, naš organizam dobija kiseonik sto posto, na 6000 metara, samo 20 posto kiseonika. Svačiji organizam različito reaguje", pojašnjava.
Problem je nastao kada su došli do Vallota i kada su se spustili oblaci.
"Problem je dodatno stvarala magla. Tu se snijeg nikad ne topi. Najveća greška je što od Vallota do Momblana nema nigdje oznaka. Krenuli smo put ka vrhu Mont Blanca, uspjeli smo, ali počeo je padati gust snijeg i jak vjetar koji je zameo naše tragove i nismo znali kako se vratiti. To je bilo jako opasno", govori Bašalija.
Pitali smo ga od čega se sastoji njegova prehrana, jer samo dobra kondicija nije dovoljna za dobro zdravlje.
"Nisam znao šta znači jesti suho meso, mislio sam da je to zdravo, ali to je katastrofalno za ljude koji ulaze u godine. Čim pređeš 45 godina, mora se mijenjati jelovnik. Dobio sam savjet od jednog starijeg čovjeka šta da izbacim iz jelovnika, a šta da jedem. Izbacio sam suho meso, sve što je masno, meso s roštilja, a jeo sam voće, povrće, žitarice, ribu...Moj se život od tada promijenio", priznaje.
Na povratku smo bili prilično umorni, nismo se zaustavljali, ali iskustvo koje smo prošli vrijedilo je svakog upaljenog mišića na tijelu, svake modrice.
"Planinarenje je jedan od najljepših i najzdravijih sportova. To je odličan izbor naprimjer za dijabetičare. Vrlo je važno da imate kvalitetnu obuću, planinarske hlače, dobru, nepropusnu jaknu, majicu, rukavice, kapu...", poručuje naš domaćin. Mi ovaj put nismo bili spremni u potpunosti, ali već naredni put...
