Ta teorija pojavila se još 1945. godine, nakon napada atomskom bombom na Hiroshimu i Nagasaki. Neposredno nakon katastrofe, spasilačke službe su u ruševinama spaljenih gradova uočile žive i zdrave žohare.
Doduše, kasnije niko nije pratio što se sa žoharima dalje događalo i koliko su još dugo živjeli, ali priča o neuništivosti počela se prenositi s koljena na koljeno.
Nje se vjerojatno sjeti većina ljudi kojima se ti omraženi kukci uvuku u dom. Obožavaju mračna i vlažna mjesta pa će se najčešće sakriti iza kuhinjskih elemenata, peći, sudopera ili u pukotinama zidova i podova.
Žohare u kuće i stanove privlači miris hrane i masnoće pa je glavni preduvjet za izbjegavanje njihovih posjeta čist dom, u kojem nema zaboravljene hrane na vidljivim površinama, a nužno je i da kante za smeće uvijek budu dobro zatvorene i da se redovito čiste. No, ako ipak pronađu put do stana ili kuće, postoji nekoliko prirodnih načina da ih se eliminira.
Jedan od njih jest soba bikarbona koju valja posipati po sitno narezanom luku i ostaviti na mjestu na kojem se zadržavaju žohari. Takav mamac u organizmu ovih buba stvara plinove koji su za njih smrtonosni. Isto vrijedi i za omekšivač pomiješan s vodom, kao i deterdžent za suđe – domaćice se kunu da takav tuš žohari ne mogu preživjeti.
Malo manje agresivna metoda podrazumijeva kombinaciju vode i limunovog soka. Limunadom bez šećera dovoljno je poprskati površine na kojima su žohari ranije uočeni. S obzirom da ne vole miris i okus citrusa, najvjerojatnije će pronaći neko sretnije mjesto za život. Ne sviđaju im se ni eterična ulja, posebice citrusna, pa se protiv dosadnih buba mnogi bore i na taj način.
