Ašikluci i sevdah pod pendžerom: Kako se nekad voljelo i ašikovalo u starom Sarajevu...
"U reportaži iz Starog Sarajeva prenosimo vas šezdeset i više godina unazad, doba tihe bosanske romantike, nježnog sevdisanja i ašikovanja sarajevskih momaka i djevojaka. Prenosimo vas u ono doba, kad se za voljenom djevojkom čeznulo i uzdisalo iza gustih pendžerskih mušebaka (drvena rešetka na prozorima ženskih prostorija u muslimanskim kućama, op.a.) ili priškrinutih avlijskih kanata, pred avlijama punim šimšira, katmera i karanfila", stoji na početku teksta "Ašikluci u Šeher-Saraj'vu: Kako se nekad voljelo i ašikovalo u starom Sarajevu", objavljenog u publikaciji Novi list 6. novembra 1942. godine u Sarajevu.
Tekst iz Novog lista prenosimo u cijelosti i uz manje intervencije.
Da ste naprimjer, kojim slučajem prije sedamdesetak godina prošli kroz današnju ulicu br. I, vidjeli biste u staroj bosanskoj kući, koja se donedavno nalazila uz zgradu "Narodne uzdanice", kako iza gustih pendžerskih mušebaka sjedi i ašikuje čuvena sarajevska ljepotica Mulija Imširina. Vidjeli bi pod njenim pendžerom čuvenog Alibega Halilbašića, djeda današnjih Halilbašića, kako onako stasit, ponosan i ravan kao bor stoji u crvenim firalama uspravljen na vilenom atu i držeći se rukama za pendžerske demire, nježno sevdiše i ašikuje.
Eto, tako se nekad sevdisalo u ovom našem Sarajevu, umjesto današnjeg korza, žureva, plesova i flerta. Ali to je bilo onda, kad su stari putopisci ovako pisali o Sarajevu:
"Sarajevska je čaršija krasna. Robe ima iz Indije, Perzije, Austrije i drugih zemalja. Voda je zdrava, zrak čist, a narod zdrav i rumen u licu. Mjesto je sa svih strana okruženo planinama, a sarajevske su vode obilne i liče na vode života. Trgovci u čaršiji kad broje novac i kad čuju mujezinov glas uz riječi: 'Odazivam ti se Bože', ostavljaju novac i hrle u džamiju. Ženski im je svijet po svojoj čistoći i plemenitosti na stepenu Rabije Adevijske, a po ljepoti, finoći i skladnosti biser, kakav se rijetko može naći."
Ašikovalo se obično petkom, poslije džume
Eto, u tome i takvom starom Sarajevu, ašikovalo se i voljelo onako, kako vam sada pripovijedamo:
Ašikovalo se obično petkom i blagdanom poslijepodne. Čim svijet otklanja podne, odnosno džumu i izađe iz džamije, momci krenu pod pendžere ili na vrata svojim djevojkama, koje su se dotle obukle u najljepše ruho i okitile nakitom, čekajući na dolazak momaka i ašika. Malo je tada bilo vrata i demirli pendžera, iza kojih nisu provirivale svijetle djevojačke oči.
U času, kad momak stigne, pod pendžer voljene djevojke, ašikovanje otpočne. Evo, šta se po prilici pri tome govorilo, kako bar pripovijeda Fejzibeg Kulinović u Hangijevoj knjizi "Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini":
Momak: "Golubice, zašto skrivaš lišce, tvoje lišce ljepše od ružice"?! Ona: "Skrivam lišce jer j' upeklo sunce". On: "Da ti nisam grana na putu? Ako sam, da se uklonim? Ili se kriješ što me ne begenišeš, il' se bojiš da ne hrupi drugi". Ona: "Dragi doš'o, nema viš' ko doći".
Ašikovanje tada teče veselo i vješto poput bistrog i hitrog gorskog potoka, a sevdah postaje sve nježniji. Momak tada uzdiše i govori:
"Deder malo bliže kroči, da ti vidim crne oči, i visoko tvoje čelo, sjajno moje ogledalo. Da te smijem spopasti po pasu, grick'o bi te kao miš kajasu. Slatka moja rezaćijo, medom bih te hranio, u kašici stopio, u šećeru popio. Izgori mi džan k'o na vatri patlidžan".
Djevojka: "Ih, ih, da je srce trenica, a nož ledenica, odmah bi' se zbola".
Itd, itd, itd.
Ako djevojka nije zadovoljna s momkom koji je došao da ašikuje ili ako pak čeka drugoga, onda će u razgovoru, kobajagi, početi se odazivati, a kad momak zapita tko je zove, ona obično kaže: 'Zove me nana, da kuham pitu'. Ili: "Boji se nana, da ne hrupi dedo".
Kada pak momci vide da je jedan zavolio curu i da ašikuje s njom, pa da i ona njega voli, rijetko će koji drugi doći na ašikovanje. Dok ne dođe pravi, djevojka se obično neće ni pokazati, ali ako je slučajno drugi zateče na vratima, ona će se, kao malorpije, izgovoriti dedom i nanom.
Momak u kuću sve do vjenčanja nije smio kročiti
Momci su obično nosili svojim djevojkama, osobito ako su dulje ašikovali, razne darove, kao: smokve, partokale, naranče, limunove, rezaćije i drugo. Djevojke su opet davale svojim momcima kite cvijeća, gurabije ili krasno izvezene ćevrme i ječerme. Darovi su se davali iz ruke u ruku, ili su pak slali po kakvom djetetu ili staroj ženi, koja je osim dara obično nosila i kakvu poruku.
Ako su međutim momak i djevojka dugo ašikovali pa se zavoljeli i riječ jedno drugome zadali, odnosno zaručili se, onda je momak dolazio osim petka i u druge dane. Ali u kuću sve do vjenčanja nije smio kročiti.
Događalo se, dabome, da djevojka iznevjeri momka, pa da zaašikuje sa drugim. Tada, kako kaže narodna pjesma, momak kune djevojku ovim riječima:
"Ah boga ti gizdava djevojko, kam ti vjera, u putu te srela, kam ti kletva, u dvoru te stegla".
Teška je bila djevojačka kletva
Ako bi pak momak ostavio djevojku, onda je ona njega klela:
"Sad na tebi zelena dolama, a do sutra zelena travica sad na tebi bijela košulja, a sutra ti bijeli ćefin bio. U ruci ti sedefli tambura, a sutra ti ham pamuk metali. Sada jesi pred mojim pendžerom, a do sutra pred džamijom bio..."
Teška je bila djevojačka kletva! Jer, koga bi jauklija proklela, toga će, kako kaže narodna pjesma, i Bog kazniti. Nevjerni momak ne trpi samo na ovome svijetu, nego mu čak ni u grobu nema mira. Zato majka ide na grob svome sinu šećer Salihagi, pa ga pita:
"Drago dijete, šećer Salihaga, je li tebi crna zemlja teška jest obično u mubareć zemlji. Jesu li ti šimšir daske teške je l se zemlja u oči nasula".
Iz mezara nešto progovara:
"O bogami mila moja majko nije meni crna zemlja teška jest obično u mubareć zemlji. Nisu meni šimšir daske teške, nije m' s' zemlja u oči nasula. Teške su mi moje drage suze Draga mi se u zmiju stvorila oči pije, u perčin se krije..."
Po narodnoj pjesmi ljubav je između momka i djevojke tako velika, da oni jedno bez drugog živjeti ne mogu, pa će radije umrijeti, nego da se jedno drugom iznevjeri.
Od sevdaha se i umiralo...
Ljubav ni smrću ne prestaje, zaljubljeni i u zemlji uzdišu jedno za drugim. Zato treba momka ukopati kraj ljubljene djevojke, da im bar u zemlji, kako kaže narodna pjesma, bude lakše:
"Uporedo njiha ukopaše kroz mezare ruke promoliše metnuše im u bijele ruke metnuše im crvene jabuke kad se prenu nek se poigraju..."
Na grobovima pak onih koji su od ljubavi umrli, niče cvijeće i drveće. Jer kad su drugoga jutra došle "dvije žalostne majke", Mujina i Hatina, na grobove djece koju su rastavile, vidjele su da je nad Mujinim grobom nikla borika, a na Hatinom ružica.
"Više Muje zelena borika više Hate rumena ružica. Borika se oko ruže vija kano Mujo oko žuive Hate. a ruža se oko bora vija kano Hata oko živog Muje".
Eto, tako se nekada vol'lo, ašikovalo i od sevdaha umiralo u bijelom Sarajevu i Bosni ponosnoj", stoji na kraju teksta objavljenog u sarajevskom Novom listu 1942. godine.
