U dvije trećine tih slučajeva je riječ o stvarnom kidnapovanju u kojem se mladenka ništa ne pita, a mladoženjina rodbina priprema sve što je potrebno za vjenčanje.
Iako su kirgistanske vlasti zabranile ovu praksu još 1994. godine, ti slučajevi se i dalje dešavaju.
U principu, budući mladoženja okupi grupu mlađih prijatelja i zajedno se voze uokolo tražeći djevojku koju on želi oženiti. Djevojka obično nema pojma šta se dešava i doslovno biva uvučena u automobil nasred ulice. Potom je odvoze u mladoženjinu kuću, gdje je rodbina pripremila vjenčanje.
Kad dođe u njegov dom, starije žene u familiji preuzimaju ulogu nagovaračica. Uvjeravaju je kako se treba udati i pritom joj pokušavaju na glavu staviti bijeli šal, što je znak da je spremna za vjenčanje.
Nagovaranja često traju i po nekoliko sati, a blizu 84 posto žena na kraju pristane. Ostale na neki način uspiju da se vrate svojoj kući. U uvjeravanje se često uključuju i mladoženjini roditelji objašnjavajući djevojci da je u trenutku kad je ušla u njihovu kuću prestala biti čista i da je sramota da se vraća. Mnoge djevojke pristaju na udaju upravo da bi izbjegle sramoćenje.
Fotograf Noriko Hayahi je proveo nekoliko mjeseci u posjeti kirgistanskim selima i bio svjedok ove prakse, što je i dokumentovao svojim fotoaparatom.
Na njegovim fotografijama se vidi studentica Farida, koju su oteli 26-godišnji Tyhchtykbek i njegovi rođaci nakon što su se prije toga samo dvaput sreli. Iako mu je Farida rekla da ima momka i da bi njihov brak bio bez ljubavi, Tyhchtykbek je nastavio da je uvjerava da će je usrećiti. Na kraju je došao njen brat i "spasio je". Nekoliko sedmica kasnije udala se za mladića kojeg voli.