Mihovil i Mirsad planinarenjem prkose gubitku vida: Svaki uspon naša je pobjeda
Dvojica hrabrih Tuzlaka rođeni su sa funkcionalnim vidom, međutim kroz godine života Mihovil Lučić u potpunosti je oslijepio, dok Mirsad Saračević izuzetno malo vidi na blizinu.
Priroda ih je na poseban način privlačila još od malih nogu, a spojila ih je 2017. godine, od kada djeluju u tandemu, obilazeći planine i šume koje se nalaze u našoj zemlji.
"Gubitak vida u 24. godini sam doživio kao ličnu tragediju, međutim nastavio sam živjeti jer nas niko ne oslobađa obaveza. Bez obzira na invaliditet kod svake osobe postoji potreba za nekim hobijem, a kod mene je planinarenje. Shodno invaliditetu potrebno mi je bilo da sebe prilagodim situaciji kako bih mogao u svemu uživati", kaže Lučić na početku razgovora za Klix.ba.
Sloboda koju osjeti prilikom dolaska na neku od planina neopisivog je osjećaja, a kako kaže, planinarenje čovjeku nudi odvojenost od svih problema.
"Tada imam osjećaj kao da sam prešao u neki drugi svijet. Veliki broj prijatelja me pita šta ja gore 'vidim'? Jednostavno im odgovaram da tamo imaju šume, žbunje, drveće čije te granje može ogrebati, kamenje na kojem možeš nogu izvrnuti, manje stijene uz koje se trebaš uspeti i sve to ti daje jednu posebnu ljepotu", dodaje Lučić.
A ljepotu svih prizora ovaj hrabri Tuzlak ne može vidjeti, ali je itekako osjeti, doživljavajući na jedinstven način sve ono što ga okružuje. Također, planinari s kojima često boravi u istoj grupi nisu škrti u opisima što mu je od velikog značaja.
"U mojoj mentalnoj mapi, staza kojom prođem u velikoj mjeri ostaje zabilježena, tako da često znam pogoditi skretanje na kojem se trebamo naći, kako bismo izašli na pravi put. Mene i mog prijatelja stazama vodi intuicija i uspješni smo u tome", pojašnjava naš 52-godišnji sagovornik, ne krijući da im se često dogodi i da zalutaju, ali se veoma brzo vrate na pravi put.
Lučić je u svom životu imao sreću da naiđe na Mirsada Saračevića koji mu je danas pratitelj u svim planinarskim pohodima.
"Obaveza je voditi slijepu osobu i brinuti se o njenoj sigurnosti. Naravno, meni je teže planinariti nego osobama koje vide jer dok oni naprave jedan korak, ja moram uložiti znatno više snage prilikom tapkanja, opreza da ne padnem i slično. Ali, ako bismo razmišljali o svemu šta se može dogoditi, mislim da nikada ne bismo napravili nijedan korak", kaže Lučić.
Ovaj dvojac obišao je brojne predjele na Vršanima, dijelovima Majevice, Čvrsnice koja im je ostala u posebnom sjećanju, ali i Konjuha, Varde, Inača... Često obilaze dobro poznate staze, međutim uvijek im je znatno draže ići novim rutama sa kojima se ranije nisu susretali.
"Naravno, često se desi i da promašimo put koji zapravo predstavljaju obične šumske staze sa preprekama od drveća koje je palo, što za nas predstavlja posebnu ljepotu, izazov i dodatno opterećenje za osobu koja slabije ili u potpunosti ne vidi", nastavlja Lučić.
Za razliku od Lučića, njegov partner Mirsad Saračević znatno je više avanturistički nastrojen u svim pohodima. Vedrim tonom nam priča da ga planinari dva puta ne moraju zvati na neku od ruta, s obzirom na to da je uvijek spreman za pohode na kojima je ranije znao provesti i po dvije sedmice.
"S obzirom da mi ne vidimo ostali smo bez mogućnosti da vozimo automobile te od 2010. godine kao prevozno sredstvo koristim bicikl. Ranije dok sam bio mlađi na rute sam išao upravo s biciklom, a za jedan dan sam znao preći i po 160 kilometara ", kaže nam Saračević, kojem su ljubav prema planinama u mladosti usadili stariji i istaknutiji planinari, svojim pričama o dogodovštinama na stazama.
U planinarenju sa prijateljem Mihovilom uvijek u potpunosti uživa, a osim lijepih trenutaka znale su im se dešavati i izuzetno nezgodne situacije koje su u njima budile strah. Jedna od njih se dogodila na predjelu Konjuha, kada se usljed nesretnih okolnosti Saračević okliznuo i pao niz stijenu.
"Na svu sreću prošao sam bez povreda, ali u tim trenucima prirodno je zavladao veliki strah. S druge strane, veoma sam uporan, a planinarenje me toliko opčini da bih često krenuo i na vrhove planina, iako objektivno to vremenske prilike ne dozvoljavaju, poput uspona na Božiku po snježnom vremenu. Da sam tada bio sam, vjerovatno bih nastavio dalje i sigurno našao u problemu. To nikome ne preporučujem", ističe ovaj 63-godišnjak.
Svog prijatelja Mihovila smatra i znatno hrabrijim jer uspijeva preći velike uspone sa smanjenim kapacitetom pluća.
"Mihovilu nedostaje polovina plućnog krila, ali njemu to nije problem. Veoma je uporan i podnosi sve teškoće koje mu se nameću na planinarskom putu. Također, on je i veoma snalažljiv te mu ja prilikom kretanja ne moram ni govoriti na koje prepreke nailazimo, sve ih osjeti i uspješno savladava. Često se dešava da je spretniji od ostalih planinara koji vide", ponosno navodi Saračević.
Oprema za planinarenje koju koriste slijepe osobe razlikuje se samo u GPS uređaju koji ima govornu jedinicu za tačno objašnjenje lokaliteta, odnosno pozicije na kojoj se osoba nalazi, pojašnjava koliko su kilometara prešli te na kojoj se nadmorskoj visini nalaze. Također, u odnosu na ostale planinare, Lučić koristi samo jedan planinarski štap za oslanjanje.
Za bh. planine naši sagovornici kažu da su izrazito lijepe u svim godišnjim dobima, naglasivši da svaku od njih krasi i bogata historijska priča. Iako su prizori koje one nude veoma primamljivi, prilikom pohoda treba biti veoma oprezan, posebno oni koji tek ulaze u svijet planinarenja.
Bez kvalitetne opreme, vodiča te dobre psihičke i kondicione pripreme Mihovil i Mirsad ne preporučuju pohode, kako se zdravlje i sigurnost osoba ne bi doveli u pitanje.
