Mirza Podžić u kolicima završio polumaraton: Podrška ljudi samo me tjerala naprijed
Do prije pola godine Podžić nije mogao ni zamisliti kako će u invalidskim kolicima osvojiti medalju. Glavni "krivac" za njegovo učešće u polumaratonu bila je Nudžejma Softić, liderica škole trčanja "Trčanje i to".
"Sve je slučajno krenulo. Pratio sam Nudžejmu i sve njene trke, ali zbog stanja u kojem sam, nikada nisam vidio sebe u tome. Jednog dana stigla mi je iznenadna poruka od Nudžejme. Predložila mi je da treniram s njima i da pokušam 'istrčati' sarajevski polumaraton. To je bilo krajem aprila. Odbio sam njen poziv. Mislio sam da ne mogu i da je to previše za mene, ali Nudžejma je insistirala i dogovorili smo sastanak. Tada su me nekako ubijedili da dođem na trening i tu je sve počelo", kazao nam je Podžić.
Trenirao tri puta sedmično
Prvi treninzi nisu bili lagani, priča nam Sarajlija, ali sve je bilo puno lakše jer je u grupi vladala prijatna atmosfera zbog čega je Podžić odlučio ostati s njima.
"Trenirali smo tri puta sedmično na Darivi i na Vilsonovom šetalištu. Na treninzima sam kroz trčanje, odnosno guranje kolica, nabijao snagu i kondiciju. U početku je bilo teško, ali nisam pomislio niti u jednom trenutku da odustanem zbog silne podrške ljudi oko mene. Četiri mjeseca sam se pripremao. Dan za danom prolazili su treninzi i došao je i taj septembar, mjesec u kojem se održao polumaraton. Čovjek uvijek treba težiti boljem. Mislim da sam se čak mogao bolje pripremiti, ali vidjet ćemo, ima i narednih polumaratona", kaže Podžić.
Prva kolica s kojima je Mirza počeo trenirati nisu bila adekvatna za brze vožnje. Fascinirani njegovom predanošću i trudom, članovi grupe "Trčanje i to" pokrenuli su akciju prikupljanja novca za kupovinu Mirzinih novih, sportskih kolica.
"Nisam mogao ostvariti brzinu zbog prednjih točkova koji su znali vibrirati. Ta kolica nisu predviđena za neke duže staze. Nova kolica koja bi meni odgovarala za svakodnevnu upotrebu s jednim dodatkom u vidu prednjeg točka koji mi omogućava brže kretanje, pronašli smo u Bauerfeindu. Nevjerovatnom brzinom završena je akcija. Zahvalio bih se i ljudima iz Bauerfeinda koji su nam dali popriličan popust. Kolica su napravljena i dostavljena u roku od 20 dana", ispričao nam je Mirza.
Hiljade emocija
S obzirom da je staza polumaratona koji se 16. septembra održao u Sarajeva, duga 21,1 kilometara, bila prilično teška za Podžića, sve vrijeme uz njega bio je pratilac Sanin Džindo koji mu je pružao pomoć i moralnu podršku.
Tokom trajanja polumaratona, koji je završio za dva sata i 16 minuta, Podžić nam govori kako su ga sustizale hiljade emocija.
"Najmanje sam mislio na umor. Svi oni navijači, volonteri i ljudi iz organizacije, kada osjetiš njihovu podršku i ovacije, ne misliš na umor i samo ideš. Dobijaš neku energiju i tjera te nešto naprijed. Ne pomisliš da odustaneš. Mada sam nekad pred kraj pomislio da se zaustavim jer sam znao kakav doček mi je spremila moja grupa na cilju. Ne samo za mene, već za sve nas. U meni su bile hiljade emocija koje su se sudarale i nisam znao da li ih mogu podnijeti", ispričao nam je Podžić.
Za vrijeme treniranja, stručni ljudi nadlegali su Mirzin napredak. Radili su s njim po originalnom planu i programu. I nakon završenog polumaratona, Podžić ne namjerava odustati. Kaže kako su mu treninzi postali kao droga.
"Kada vam nešto tako uđe u krv, onda ne odustajete tako lako. Uz svaku sportsku aktivnost, čovjek je zdraviji. Svima bih preporučio da se bave bilo kakvim sportom. Pozivam sve zainteresovane da se priključe u našu grupu i treniraju s nama utorkom i četvrtkom od 19:30 sati na Vilsonovom šetalištu", poručuje Podžić.
Dodaje kako je u svijetu sasvim normalno da se ljudi u invalidskim kolicima bave raznim sportovima, što je, kako kaže, u BiH jako teško.
"Imamo košarku u kolicima koja opet nije toliko zastupljena. Pokušavao sam nešto i u atletici, ali jednostavno nema podrške. Bilo je momaka i djevojaka koji su išli na paraolimpijadu, ali to je veći nivo od mene. Zbog moje povrede ne mogu se baš baviti svim sportovima. U trčanju sam se jednostavno našao. Međutim, jedinu podršku koju imamo je ona između nas samih. Od nekih nadležnih institucija nemamo ništa, ali koristim priliku da pozovem sve ljude u invalidskim kolicima da dođu s nama i da se pokušamo organizovati za neka takmičenja, čisto kako bismo se družili i vodili zdrav način života", ističe Podžić.
On je svakodnevno u kontaktu s nekoliko poznaniku koji se bave atletikom u invalidskim kolicima, ali kaže kako još nije upoznao nekoga ko se u kolicima bavi trčanjem.
"Nadam se da ću na nekom od narednih maratona upoznati nekoga, čisto da ne budem sam", govori Podžić kroz smijeh najavljujući učešće na još jednoj trci.
Kako saznajemo, on u februaru namjerava učestvovati na polumaratonu u Splitu.
"Sad ćemo prilagoditi treninge zimskom periodu. Imamo dovoljno vremena da se spremimo", kaže Podžić.
Podžić je u invalidskim kolicima završio prije 18 godine kada je u saobraćajnoj nesreći kao suvozač slomio vratnu kičmu. Međutim, to nije spriječilo 38-godišnjaka da istraje u svojoj namjeri. Kroz svoj primjer želi pokrenuti i druge ljude u invalidskim kolicima da se bave sportskim aktivnostima, a veliku zahvalnost u tome kaže da duguje ljudima iz "Trčanje i to", organizatorima NGO Marathon Sarajevo, svojim prijateljima i porodici.
"Podrška je ono što čovjeku najviše treba. Tako dobijaš energiju koja te vodi do cilja", poručio je Podžić na kraju razgovora.
Nastavak Mirzine priče možete pratiti putem Facebook stranice "U invalidskim kolicima do medalje".
