lifestyle
59

Nije inat ni ponos: Zašto neki ljudi nikad nisu u stanju reći "izvini" i "žao mi je"?

Klix.ba
Foto: Ilustracija
Foto: Ilustracija
Reći "žao mi je" i "izvini", nešto je što naučimo još kao djeca. Ipak, neki odrasli čin izvinjenja smatraju nemogućom misijom i prije bi "pregrizli jezik" nego izgovorili te riječi. Zašto je to tako?

Elton John je bio upravu kad je rekao kako je "izvini" najteža riječ. Neki ljudi riječ "izvini" kao da nemaju u svom vokabularu, a priznavanje pogreške za nešto i izvinjavanje drugoj osobi za njih je nešto što si nikako ne žele dozvoliti.

I iako nam se na prvu može činiti kako je u pitanju stvar inata i ponosa, psihologija odbijanje izvinjenja opisuje kao manifest pokušaja da zaštitimo vlastitu ranjivost.

Za osobe koje se nikad ne izvinjavaju, riječ "izvini" sa sobom nosi određene psihološke posljedice koje su mnogo više od običnih riječi. Čin izvinjenja ovdje budi osnovne strahove, bilo svjesne ili nesvjesne koje osoba očajnički nastoji da izbjegne, pa tako čin izvinjenja smatraju prijetnjom, piše Psychology Today.

Ovako stvari izgledaju u glavi osoba koje se nikad ne izvinjavaju: Ukoliko priznaju da im je žao, automatski priznaju da su pogriješili, a ovim je osobama izuzetno teško odvojiti svoja djela od svog karaktera, pa vjeruju da, ukoliko su napravile nešto loše, automatski su loše osobe, ukoliko su nekog zanemarile, vjeruju kako su sebične, ukoliko su negdje pogriješile, misle da su glupe i neuke itd. U tom kontekstu izvinjenje zapravo simbolizira priznanje pogreške i direktnu prijetnju njima i njihovom identitetu i samopouzdanju.

I dok izvinjenje za većinu ljudi može dovesti do osjećaja krivnje, kod osoba koje se nikad ne izvinjavaju, uglavnom je u pitanju osjećaj srama, koji je mnogo toksičnija emocija od krivnje. I dok nas krivnja tjera da se osjećamo loše u vezi onog što smo napravili (ili nismo napravili), sram čini da se osjećamo loše u vezi samih sebe i našeg identiteta.

I dok većina ljudi smatra kako će izvinjenje pomoći u rješavanju nekog konflikta, osobe koje se ne izvinjavaju vjeruju kako bi čin priznavanja pogreške samo još više produbio konflikt, te kako će druga strana, nakon što priznaju da su pogriješile iskoristiti to kao njihovu slabost i na sto iznijeti i neke od prethodnih pogrešaka.

Odbijajući da upute izvinjenje, ove osobe pokušavaju da srede svoje vlastite emocije. One se najčešće jako dobro nose sa ljutnjom, razdražljivošću i emocionalnom distancom, tako da osjećaj emocionalne povezanosti s nekim i ranjivosti koja ide uz to smatraju izuzetno prijetećim.

Čin izvinjenja na taj način smatraju činom otkrivanja sebe i pokazivanja ranjivosti, što će ih, vjeruju, učiniti podložnima i nemoćnima da se odbrane.

I iako se ovo može činiti kao sigurna opcija, mnogi psiholozi i terapeuti su mišljenja kako je izuzetno nezdrava, budući da je otvaranje prema drugoj osobi i pokazivanje ranjivosti jedini način na koji možemo osjetiti emocionalnu povezanost s nekim i stvarno zadovoljstvo u vezi, bilo ona porodična, prijateljska ili ljubavna.