Ostaci utvrde iz 14. stoljeća bogatstvo su Teočaka, izgradili su je Tvrtko I Kotromanić i njegova majka Jelena
Na relativno malom području nalaze se raznovrsna dobra naslijeđa, kao što su Stari grad Teočak s Fethija džamijom, nekropole sa stećcima, stari nišani iz osmanskog perioda, rijeka Tavna, jezero Sniježnica te šumski predio Mejdan.
Na nadmorskoj visini od 200 do 600 metara na sjeveroistočnim padinama Majevice smjestio se Teočak, čije područje čini više naselja i to: Stari Teočak, Bilalići, Husejnovići, Jasikovac, Centar i Sniježnica. Po popisu stanovništva iz 1991. godine Teočak je imao 7.200 stanovnika, dok ih je po posljednjem popisu iz 2013. godine 7.424.
Važna uloga zbog strateškog položaja
Semir Hadžimusić iz Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona u razgovoru za Klix.ba kaže da je Teočak u dalekoj prošlosti imao vrlo važnu ulogu zbog svoje tvrđave i strateškog položaja.
"Smješten je tako da se iz Teočaka vide Drina i Sava, Bijeljina i Brčko i još mnoga naselja Semberije i Posavine. Dokaz da je Teočak u srednjem vijeku bio naseljen i igrao znatnu ulogu jesu i nekropole sa stećcima Sniježnica, Hanča, Mramor, Bjelovnice...", navodi Hadžimusić.
Grad Teočak, odnosno nekadašnja tvrđava Teozack je smješten na lijevoj obali rječice Tavne na usamljenoj strmoj stijeni. Kako navodi naš sagovornik, za njegovo postojanje zna se još od 14. stoljeća, a prvi put zvanično 1427. i 1432. godine. Predanje kaže da su tvrđavu podigli još bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić i njegova majka Jelena.
"Nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, grad je zauzeo ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, koji je Nikoli Iločkom 1464. godine proglasio za kneza Teočaka. U ime Korvina od 1471 do 1477. godine, tituliran kao kralj Bosne, sjeveroistočnom Bosnom je vladao Nikola Iločki. Sjedište mu je bio upravo grad Teočak – rezidencijalni grad 'kralja' Nikole Iločkog. Potpisivao se kao 'Nikola, milošću Božijom kralj Bosne' (latinski: Nicolaus Dei Gratia Rex Bosniae)", navodi Hadžimusić.
Od pada pod osmansku vlast, pa do početka 19. stoljeća, Teočak je imao posadu. Posada se sastojala od dizdara, mustahfiza, topčija, džebedžija. Potomci dizdara ovoga grada i danas žive u Teočaku i prezivaju se Dizdarevići.
Prve vijesti o posadi Teočaka imamo iz 1655. godine, a 1757. tamo je vršen popravak topova. Jedan izvještaj iz 1785. godine navodi da je u gradu bilo nekoliko manjih topova. Grad Teočak je napušten između 1804. i 1833. godine.
Ostaci srednjovjekovnog grada
Prema podacima Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Stari grad Teočak je prirodno-graditeljska cjelina koja se sastoji od ostataka srednjovjekovnog grada i osmanske utvrde, džamije Fethije, nišana iz osmanskog perioda te osam nadasve zanimljivih kamenih granitnih kugli. Sve to upotpunjeno je ambijentalnim prirodnim okruženjem, šumom, rijekom Tavnom i slično.
"Danas se vide dosta oštećeni bedemi, koji su zatvarali prostor trougaonog oblika sa po jednom kulom na svakom uglu. Trougaoni oblik grada nastao je kao posljedica konfiguracije tlocrtnog oblika zaravni brežuljka tako da maksimalno iskoristi sve prednosti terena. Zapadno od glavne utvrde nalaze se ostaci dijela utvrđenja, koji po veličini odgovaraju samostalnoj kuli koja je sa te strane štitila glavnu utvrdu", pojašnjava Hadžimusić.
Stara džamija Fethija smještena je u podnožju stare tvrđave te se za njenu gradnju vezuje sultan Mehmeda II Fatiha, zbog čega je i nazvana Fethija. Međutim, na tarihu džamije je napisano: "Ova časna džamija postoji i služi od 1548. godine naše ere, a po Hidžretu od 968. godine. Osvojena od Mađara i uspostavljena po sultanu Bajazidu II".
"Džamija Fethija pripada tipu pravougaonih džamija, sa četverovodnim krovom, unutrašnjim mahfilom (sprat) i drvenom munarom. Dimenzije džamije su 15x8,60 metara. Zidana je kamenom, zidovi su debljine 80 centimetara. Džamija ima osamnaest prozora. Munara je drvena, izvedena s mahfila, odnosno iz krova džamije. Krov munare je pokriven limom, završen je s alemom. Ispod samog krova nalaze se mali otvori. Visina munare, počevši od osnove sa mahfila pa do vrha alema je 16,70 metara. Krov džamije je pokriven sa sitnim crijepom, takozvani biber crijep", ističe Hadžimusić.
Mihrab, odnosno centralno mjesto za molitvu koje je okrenuto ka Meki i ispred kojeg stoji imam i predvodi vjernike je od kamena preko kojeg je nanesen sloj boje, obojen izrazito upadljivim bojama i ukrašen zvijezdama i polumjesecima.
"Kuriozitet ovog mihraba je da nije na sredini džamije već više u lijevoj strani od ćursa. Mimber (stepenice sa kojih se imam obraća petkom i bajramom) i ćurs (mjesto za obraćanje imama, uglavnom bajramom) su napravljeni od drveta. Zidovi su obojeni klasičnim molerajom s izraženim detaljima. Na mihrabu se nalaze levhe s imenima prve četvorice halifa", dodaje Hadžimusić.
Kada je riječ o unutrašnjosti džamije, uočava se još jedan kuriozitet.
"S lijeve strane nakon ulaska u džamiju postoji udubljenje u zidu, kao slijepi prostor. Postoje različita mišljenja o njegovoj prvobitnoj namjeni. Zagovornici da je ova džamija podignuta na zgradi napravljenoj za potrebe izgradnje tvrđave, reći će da je tu bio sef sa novcem – zlatom za poslovanje ili za gradnju tvrđave. Jedno kazivanje ide u pravcu da je u zidu namjenski napravljena polica za knjige – ćitabe", navodi Hadžimusić.
U podnožju grada se nalazi sedam kamenih kugli (đuladi) različite veličine. Te su kugle snesene s grada do 1925. godine, dok je na tvrđavi (gradu) ostala jedna kugla koja se i danas tu nalazi.
Džamija, stari nišani i kamene kugle se nalaze u podnožju srednjovjekovnog grada te skupa s njim predstavljaju jednu prirodno-graditeljsku cjelinu.
Rješenjem Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona iz 2023. godine ovo izuzetno značajno dobro baštine je stavljeno pod prethodnu zaštitu Tuzlanskog kantona, te se očekuje početak složenog procesa radova na njegovoj revitalizaciji.
