Baku je grad velikih građevina, čistih i sigurnih ulica i jeftinog goriva

Međutim, realnost je prilično drugačija. U gradu koji ima više od dva i po miliona stanovnika, 20 posto njih je ekstremno bogato, 10 posto umjereno bogato, a 70 posto njih živi na rubu egzistencije. Prosječna plata za koju rade je 500-600 maraka. Iako su cijene hrane na ulici i u fast foodovima prilično niske, cijene odjeće nisu ništa niže nego kod nas, a negdje čak i malo više. Za unajmljivanje stana građani Bakua moraju izdvojiti minimalno 300 maraka, dok za neki pristojniji stan taj iznos naraste na oko 600-700 maraka. Pišemo u markama, jer njihova valuta – manet skoro je jednaka konvertibilnoj marki.

Međutim, ono što je kod njih znatno jeftinije jesu gorivo i plin. S obzirom na to da je nafta najveća industrija Bakua i Azerbejdžana, ne čudi što je cijena goriva na pumpama i po jednu marku. Plin je čak po pola marke, a upravo za vrijeme našeg boravka u Bakuu član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović sastao se s predsjednikom Azerbejdžana Ilhamom Aliyevom, koji mu je obećao da će Azerbejdžan pomoći Bosni i Hercegovini da se što prije priključi na jadransko-jonski plinovod, kako bi naša zemlja imala plin iz Azerbejdžana.

Upravo Aliyev je zaslužan za izgradnju Bakua nakon ratnog razaranja. Na funkciji predsjednika ove zemlje je od 2003. godine i sve su prilike da će to biti do kraja života. Građani mu, kako smo čuli od onih koji u Bakuu žive godinama, vjeruju i zahvalni su njemu i njegovom ocu (koji je bio predsjednik od 1993. do 2003. godine) što su oslobodili Azerbejdžan. Ilham Aliyev je poštovanje Azerbejdžanaca dodatno zaslužio i prošlogodišnjim ratom s Armenijom, u kojem je ovoj zemlji vratio Nagorno Karabah.

Naša posjeta poklopila se i s velikim državnim praznicima – Danom državne zastave i Danom pobjede, praznikom kojim se, kako kažu, proslavlja snaga azerbejdžanskog naroda i nacionalnog ponosa i koji ima izuzetan značaj za čast i budući razvoj države. U tom duhu grad je bio i nekoliko dana prije samog obilježavanja praznika te je dan ranije na trgu postrojena vojska, svirao je vojni orkestar, a kolone vozila s vojnicima i policijom svirale su kroz grad. U ponedjeljak, 8. novembra, kada se obilježava Dan pobjede, rano ujutru smo krenuli prema aerodromu, a mnogi građani Bakua, iako je bilo rano i bio je neradni dan, bili su na ulicama, spremni da pozdrave povorku. U rukama su držali zastave i činilo se da im je čast što mogu prisustvovati ovakvom događaju. Jedan od građana Bakua, porijeklom s Balkana, pomogao nam je da razumijemo taj kult zastave i predsjednika koji u ovoj zemlji vladaju. Kaže da se u ovoj zemlji živi kao nekada u Jugoslaviji. Stopa kriminala je izrazito niska, građani su sigurni toliko da ne moraju brinuti i ako imaju nešto vrijedno u autu da će im neko na parkingu to ukrasti. Naveo je i primjer da, ako bismo slučajno zaboravili nešto od vlastitih stvari bilo gdje u gradu, kada bismo došli i poslije nekoliko sati, to bismo našli na istom mjestu. Grad je pod stalnim videonadzorom, a i veliki broj policajaca je raspoređen na brojnim mjestima.

Osim policajaca, na ulicama smo vrlo često mogli primijetiti i čistače ulica, na kojima za svih pet dana boravka u Bakuu nismo mogli naći čak ni papirić. Sve je zaista čisto i mora im se odati priznanje.

Ono za šta im mi, tipični Bosanci i Hercegovini, ne bismo odali neko veliko priznanje jeste hrana. Nije da prave lošu hranu i da je izbor mali, nego miješaju ono što je nama nezamislivo i na šta naši želuci nisu baš navikli. Primjera radi, jedno od glavnih jela u hotelu bila je mješavina riže, piletine, kajsije i kestena. Ko voli takve kombinacije, uživao bi u ovom jelu, ali mi smo uspjeli izdvojiti rižu i piletinu. Ruku na srce, često smo u hotelu za ručak i večeru dobijali razne vrste riba, ali ono što je zanimljivo, jeste da i njih služe uz neke voćne sosove. Većinu tih sosova smo uspješno izbjegavali, ali onaj od nara, koji smo probali, uz ribu je, moramo priznati, savršeno išao. Međutim, posljednji dan smo ipak poželjeli pojesti nešto poznato te smo se počastili pizzom u restoranu koji važi za jedan od onih u kojima prosječan građanin ne može jesti, jer i nije baš jeftin.

Ono što nikako nismo mogli shvatiti jeste koja pravila u saobraćaju u ovoj zemlji i ovom gradu važe – sve dok nismo vidjeli da je jedino pravilo koje se poštuje pravilo bržeg i bezobzirnijeg. Ko prije ugrabi da prođe, da se uključi u traku, da uđe ili izađe iz kružnog toka – on ima prvenstvo. Moramo priznati da jedino nismo vidjeli da ne poštuju semafor, ali četiri trake ceste za njih ne znače nužno da i voze u četiri trake te od toga vrlo često naprave pet ili čak šest traka. Posebno je izazovno voziti motocikl, a moramo priznati da nismo sigurni da bismo se usudili voziti bilo šta u Bakuu.

Iako nam se prvi dan učinilo da nemamo mnogo toga za vidjeti u Bakuu, posljednji dan boravka tamo uvjerio nas je u suprotno. Naime, s obzirom na to da nam je hotel bio smješten u centru grada, po izlasku smo mogli ići ili lijevo ili desno. Lijevo je bio centar sa šetalištem i brojnim radnjama i ugostiteljskim objektima, a desno šetalište uz Kaspijsko jezero do novog shopping centra zanimljivog oblika, blizu kojeg je i Baku Ferris Wheel, poznatiji kao Baku Eye. Vožnju ovom atrakcijom, koju imaju i neki drugi evropski gradovi, platili smo sedam manata, a vožnja nije trajala dugo, niti je bila strašna kako smo u početku mislili. Bila je izuzetno ugodna i s vrha smo mogli vidjeti impresivnu panoramu Bakua.

Pogled na cijeli Baku očaravajući je i iz Aleje mučenika, ranije poznate kao Kirov park, do koje smo morali preći i više desetina stepenica. Ali vrijedilo je. U ovom parku sahranjeno je oko 15.000 ljudi, koje je ubila Sovjetska armije tokom Crnog januara 1990. i u Prvom ratu u Nagorno-Karabahu od 1988. do 1994. Park se smatra svetinjom onih koji su dali svoje živote za nezavisnost Azerbejdžana i svake godine privlači hiljade posjetilaca. I za vrijeme našeg boravka u parku je bio veliki broj posjetilaca, a ono što nam je posebno privuklo pažnju jeste da i oni imaju svoju vječnu vatru.

Popodnevni dio posljednjeg dana boravka u ovom gradu bio nam je posebno zanimljiv jer smo imali priliku da posjetimo jedno odmaralište malo izvan grada, a koje je odmah na obali Kaspijskog mora/jezera. O tome da li je to more ili jezero, kažu, dalo bi se diskutovati, ali nesporna je činjenica da se ne ulijeva u okean te po svojoj klasifikaciji nije more, ali ga zovu zatvorenim morem zbog slanoće vode. Šta god da je, moramo priznati da je veoma lijepo i sigurno je da svi koji ga posjete uživaju kupajući se u njemu.

Baku se nalazi na 28 metara ispod nivoa mora, što ga čini najnižim nacionalnim glavnim gradom na svijetu te ujedno i najvećim gradom na svijetu koji se nalazi ispod nivoa mora. Moguće da je upravo to bio razlog povremenih neobičnih, ali srećom kratkotrajnih, glavobolja koje smo imali za vrijeme boravka u Bakuu.

Nije to jedina neobičnost ovog grada i zemlje, već i sama činjenica da je jedan dio grada smješten u Evropi, a drugi u Aziji. Također, zanimljiva je i činjenica da Azerbejdžan graniči s Gruzijom i Rusijom na sjeveru, Iranom na jugu, Armenijom na jugozapadu i zapadu, a na sjeverozapadu dijelom graniči s Turskom. Dakle, smješten je između dvije velike sile - Turske i Rusije te je u vrlo nezavidnom položaju. Međutim, njeguju odnose s obje ove zemlje te smo često uz zastavu Azerbejdžana mogli vidjeti i zastavu Turske, dok im je ruski jezik, pored maternjeg, najzastupljeniji. Međutim, najviše dijaspore imaju u Iranu.

Pet dana brzo nam je prošlo u ovom specifičnom gradu te je već bilo vrijeme da idemo nazad. Zahvaljujući predsjedniku Azerbejdžana Ilhamu Aliyevu, koji je po učesnike Global Baku Foruma iz zemalja Zapadnog Balkana poslao avion državne aviokompanije, let nazad za Sarajevo protekao nam je ugodno.

Tako smo se iz suncem obasjanog Bakua, iz grada koji je vizuelno desetinama godina ispred nas, vratili u kišno i poplavljeno Sarajevo, uz nadu da će podsjetnici prošlog rata i kod nas uskoro iščeznuti u potpunosti.