Nove putešestvije Edina Krnića: Sve čari Asmare, mjesta gdje ljudi žive na ivici egzistencije

"U ambasadi Eritreje u Adis Abebi sam podnio zahtjev za vizu koju sam dobio odmah nakon što sam aplicirao, a kasnije sam saznao da mnogi turisti moraju čekati i do 30 dana da im se odobri turistička viza koja važi mjesec dana od dana izdavanja. Ovaj podatak sam saznao kasnije od nekih turista koje sam sreo u Asmari. Od službenika u ambasadi sam saznao da je u Eritreju nemoguće ući kopnenim putem zbog još uvijek nemarkiranih granica sa Etiopijom. Isti je slučaj i sa graničnim prelazima prema Džibutiju i Sudanu, što znači da je avion za svakog turistu jedina opcija, a ujedno i jedini način ulaska u Eritreju", priča Krnić.

Nakon što je dobio vizu u svom pasošu, zaputio se u poslovnicu Etiopian Airlinesa kako bi se informisao, a ujedno i kupio kartu za Asmaru.

"Let od Addis Abebe do Asmare trajao je 85 minuta, a na ulasku u zemlju nije bilo dužeg zadržavanja. Službenici policije i carine su sa svim putnicima bili izuzetno korektni i profesionalni. Na ovaj aerodrom dnevno sleti između 3 i 7 aviona i to samo iz Khartouma, Addis Abebe, Istanbula, Kaira, Rima, Milana i Džede (Jeddah, Saudijska Arabija). Cijena karte u jednom smjeru iz Addisa staje između 150 i 260 američkih dolara, u zavisnosti od dana i vremena leta, jer Ethiopian Airlines ima dva leta dnevno za Asmaru. Najpovoljnija je povratna karta koja se može uzeti za cijenu od 240 američkih dolara ukoliko vam se podudare termini odlaska i povratka i imate etiopijsku vizu sa više ulazaka", kaže Krnić.

Zašto je grad u mraku?

Veliki broj rodbinskih veza između Eritreje i Etiopije, a ratna dešavanja između ove dvije zemlje mnoge porodice podijelile su tako da se većina nisu vidjeli i preko 20 godina, a neki drugi vid komunikacije iz Eritreje je nemoguć, jer je ovdje za većinu stanovništva internet misaona imenica.

"Ovi prizori su me podsjetili na rodbinske veze Sjeverne i Južne Koreje, te Jugoslavije i Albanije za vrijeme vladavine Envera Hodže. Kako sam unaprijed rezervisao smještaj u Asmari, uzeo sam taksi i zaputio se prema Hotelu Kristal koji je bio udaljen samo 10 kilometara od aerodroma. Već je padao prvi mrak i dok smo ulazili u grad bio sam šokiran da nigdje nema struje. Pitao sam taksistu zašto je grad u mraku, a on mi je rekao da su u državi svakodnevne restrikcije struje i vode, a da samo bolji hoteli i javne institucije mogu imati struju i vodu 24 sata, dok je za ostatak stanovništva to misaona imenica", opisuje Krnić.

Nakon što je stigao u hotel, nastavlja, recepcioner ga je zamolio da ode u policijsku stanicu kako bi obavio formalnosti oko prijave. Kada je stigao ispred stanice, nije mogao vjerovati da ni tamo nije bilo struje.

"Izašli smo iz vozila, i u tom trenutku sam imao osjećaj kao da sam došao u neku zemlju u kojoj još uvijek bukti rat. Dežurni policajac koga smo sreli na ulazu odveo nas je u službene prostorije kako bi sa mnom obavili razgovor i uzeli moje podatke. U ruci je imao malu baterijsku lampu koja nam je obasjavala put i to je bio jedini izvor svjetlosti u toj ogromnoj zgradi na kojoj nije bilo ni prozora ni vrata. Dok smo koračali dugim hodnicima, u zgradi je vladao muk, a mogli su se čuti samo koraci naše obuće sve dok nismo stigli do prostorije u kojoj se prijavljuju stranci. U mrklom mraku je za jednim stolom sjedio još jedan službenik koji je tog trenutka upalio baterijsku lampu i uperio je prema nama", prisjeća se Krnić.

Iako je sve ovo ličilo na scene iz horor filma, procedura oko prijave bila je, dodaje, jednostavna i brza.

"Tražio mi je samo ime i prezime, te podatke o mjestu rođenja, državi i imena roditelja. Sve ovo sam ga mogao slagati, jer mi pasoš nije ni dotakao, a imao sam osjećaj da smo poremetili njegov mir koji u kojem je uživao do trenutka našeg dolaska. Nakon samo dva minuta, koliko je trajala sva ova procedura oko prijave, vratili smo se u hotel. I tamo su me na isti način upisali u knjige gostiju, a da mi nisu ni zatražili pasoš. Nakon što sam se smjestio, raspitao sam se da li u gradu radi neki lokal u kojem ima struje. Odmah su mi predložili Cinema Roma koji se nalazi na samo 300 metara od hotela", govori.

Rekli su mu da tamo mora probati čuveni eritrejski makijato te da ne mora brinuti što na ulicama nema rasvjete, jer je Asmara izuzetno bezbjedan grad, a Eritreja jedna od najbezbjednijih država na svijetu u kojoj se stopa kriminala mjeri promilima.

"Otišao sam u Cinema Roma i poručio makijato, a za sto mi je prišao jedan lokalac koji me je upitao da li želim da razmijenim dolare ili eure za eritrejske nakfe. Djelovao mi je kao čovjek od povjerenja, te sam uprkos zabrani razmijenio dolare po crnom kursu. U hotelu su mi rekli da postoji mogućnost da mi carina na izlazu iz države zatraži priznanicu kao dokaz da sam tokom svog boravka u Eritreji mijenjao novac u banci, ali se tako nešto nije desilo", kaže.

Čuveni eritrejski makijato

Asmara, ističe, i nije baš velik grad i nije vam potreban nikakav prevoz kako biste obišli svaki njen kutak.

"Nakon obaveznog makijata u Cinema Romi, nastavljam Avenijom nezavisnosti u kojoj se nalazi katedrala Asmara koja je sagrađena 1923. godine. Čuvena italijanska arhitektura je prepoznatljiva na ovoj katedrali, a iza nje je sagrađen poseban zvonik visok 25 metara, dok je na samom ulazu u mermeru isklesana zahvalnica Benitu Musoliniju. U ovoj katedrali se održavaju mise tri puta sedmično, i to samo na italijanskom i tigrinja jeziku. Nedaleko od katedrale je džamija Jamei Al Kulafa El Rashedin, a iza džamije je pravoslavna crkva Nda Maryam, a ova dva vjerska objekta su izgrađena 1938. godine", govori naš sagovornik.

Život u Eritreji je, napominje, jako težak i ljudi žive na ivici egzistencije.

"Mnogi stanovnici ovdje vodu za piće kupuju na crno. U Eritreji je velika nestašica vode i električne energije, jer država nema prirodnih resursa za samostalnu proizvodnju. Mnogi stanovnici nemaju finansijskih sredstava da kupe rezervoar vode koji se prodaje na crno za oko 60 eura po metru kubnom. Ukoliko ste privilegovani, pa isto možete kupiti legalnim putem, ista količina vode košta nešto manje od dva eura. Ovdje moram skrenuti pažnju da ovo nije samo voda za piće već za široku potrošnju, što znači da jednoj porodici, ukoliko nije štedljiva u korištenju vode, treba i do 200 eura na mjesečnom nivou samo za snabdijevanje vodom, što je za prilike u Eritreji jako skupo jer su plate između 30 i 100 eura", kaže.

Na putevima u Eritreji je jako mali broj automobila. Razlog tome je, pojašnjava nam, činjenica da je Vlada Eritreje zabranila uvoz putničkih automobila.

"Ovu situaciji zloupotrebljavaju mnogi službenici ambasada u Eritreji, te svoja vozila koja su već legalno registrovana u Eritreji prodaju na crno stanovništvu Eritreje. U ovom 'biznisu' prednjače službenici ambasade Južnoafričke Republike koji legalno mogu uvoziti neograničen broj vozila i isti broj preregistrovati i prodavati sirotim stanovnicima Eritreje koji su u stanju da plate za jednog golfa II i do 10.000 američkih dolara. Posljednji auto diler na prostoru Eritreje je bio Fiat, a danas je to samo turistička atrakcija, s obzirom da je nov automobil u Eritreji nemoguće kupiti", govori Krnić.

Interesantan je paradoks da je Eritreja toliko izraženo policijsko društvo, da postoje dokoni ljudi koji salijeću turiste praveći se da su pripadnici "national securitya" i kontrolišu njihovo kretanje.

"S takvima sam se i ja susreo, pogotovo dok sam pravio fotografije i videozapise, ali sam svojim drčnim ponašanjem kojem me je iskustvo naučilo na putovanjima, svaki put uspio da ih raskrinkam tražeći im legitimaciju koju oni nisu imali, a nakon toga bi bježali glavom bez obzira", priča Krnić.

I pored toga što u svom pasošu imate eritrejsku vizu koja važi mjesec dana, to ne znači da se u Eritreji možete kretati slobodno.

"Jedan je veliki apsurd da viza za Eritreju važi samo za Asmaru, dok vam za svaki sljedeći grad treba specijalna dozvola koja se vadi u ministarstvu turizma, pri čemu morate jasno naglasiti koliko dana želite da obiđete neki grad van Asmare. Ja sam konkretno izvadio dozvole za Masavu, grad na obali Crvenog mora, te Keren, grad na stotinak kilometara sjeverno od Asmare. Na kontrolnim punktovima će vam policajci tražiti dozvolu na uvid, te vas nakon toga puštaju da dalje nastavite putovanje. Kada stignete u neki grad van Asmare, pravo sa autobuske stanice morate otići u policijsku stanicu da i njima pokažete svoju propusnicu na uvid, jer ukoliko nemate istu, a uspjeli ste proći sve kontrolne punktove bez problema, u hotelu vas neće primiti i bit ćete prijavljeni lokalnoj policiji. Nećete biti uhapšeni niti krivično gonjeni, već će vas samo prvim autobusom deportovati za Asmaru", kaže nam Krnić.

Ono što treba znati, napominje nam, jeste da je šteta poći u Asmaru, a ne svratiti na čuveno Groblje tenkova, na kojem se nalaze ogromne količine starih automobila, tenkova, aviona i oružja zaplijenjenog u bratoubilačkom ratu između Eritreje i Etiopije.

"Ovo groblje, iako se nalazi tik uz Asmaru nemoguće je posjetiti bez posebne dozvole Ministarstva turizma, čija se kancelarija nalazi u Aveniji nezavisnosti, preko puta katedrale Asmara. Dakle, iako se praktično radi o lokalitetu u istom gradu, potrebna je posebna propusnica kao da putujete u neki drugi grad. Samo po sebi, to je jedno ruglo grada od kojeg bi, uz malo kreativnosti i ulaganja, mogao da se napravi jedan zanimljiv muzej koji bi bio prava turistička atrakcija za sve posjetioce Asmare. No, s obzirom da je situacija takva kakva jeste, a da su i mnoge velike svjetske vlade nudile da otkupe svo gvožđe, Vlada Eritreje je to kategorično odbila, te ono i danas stoji onakvo kakvo je već dvije decenije nagomilano bez ikakvog reda i smisla", mišljenja je Krnić.

Eritreja na prvi pogled djeluje kao zemlja ni po čemu zanimljiva. To nije zemlja velelepnih građevina, spa centara, velikih tržnih centara i sličnih turističkih atrakcija.

"Ovo je zemlja zanimljiva prije svega zbog svoje teške i krvave historije, koja je u svojoj suštini tragična, jer je prolivena velika krv u ratu sa Etiopijom, iako se radi o istim narodima. Tragično je i to što jedan prosječan Eritrejac živi za dan kada će pobjeći iz Eritreje. Uglavnom je to putanja prema Sudanu, pa preko Libije i Mediterana za Evropu. Isti oni koji uspiju pobjeći ilegalno iz svoje zemlje, za života se ne mogu vratiti, te su svjesni da više nikad neće vidjeti članove svoje porodice", govori.

S druge strane, oni koji ostanu u Eritreji, žive život kao prije sto godina, pri tome uvijek pod budnim okom državnog aparata koji ne dozvoljava zemlji da ide naprijed.

"Možda je sretna okolnost to što većina Eritrejaca ne zna da postoji nešto bolje od toga što im se pruža, jer mnogi nemaju internet kako bi mogli vidjeti kako se živi u ostatku svijeta. Samo rijetko privilegovani građani mogu legalnim putem dobiti pasoš zbog bliskih veza sa vlastima, a u krajnjem i vizu ka nekim državama u okruženju, kako bi mogli putovati nesmetano i obavezno se vratiti u svoju zemlju. Za stanovnike Eritreje vize za zapadne zemlje je skoro pa nemoguće dobiti zbog bojazni da se isti neće vratiti u svoju zemlju. Naposljetku, žalosno je što je vlast u Eritreji istrenirala građane do te mjere da velika većina nije svjesna svog društvenog i materijalnog položaja, svojih prava i sloboda, te se vrlo lako zadovoljava onim što joj je dato", ističe Krnić i tako ovo svoje putovanje privodi kraju.

Do narednog puta...