Otputujte "iz kuće do Kolumbije", prošetajte ulicama San Marte i upoznajte Kogi pleme
"Oni žive samo na ovim prostorima. Pripadnici Kogi plemena su veoma niski ljudi, tek nešto malo viši od afričkih Pigmeja. Na ženama i djeci se ta visina i ne primjećuje baš toliko koliko je to vidljivo na muškarcima, pogotovo kada se spuste u Santa Martu kako bi se opskrbili osnovnim namirnicama za egzistenciju", priča nam Krnić.
Dok je šetao ulicama Santa Marte, imao je priliku sresti nekoliko muškaraca iz ovog plemena. Lako se prepoznaju, kaže, jer nose karakterističnu bijelu garderobu i pletenu crno-bijelu torbu.
"Jednog od njih sam zaustavio kako bih ga pitao kako najlakše mogu doći do nekog naselja u kojem oni žive. Bio je prilično zbunjen u momentu, ali mi je nakon kraće šutnje rekao da mogu doći kod njega ako želim. Predstavili smo se jedan drugom i rekao mi je da se zove Manuel, a da ga prijatelji zovu Manuelito. Dao mi je svoj broj telefona i rekao mi je gdje će me čekati sutra ujutro u sedam sati. Colinas de Calabazo ili samo Calabazo je selo u kojem smo se sreli", nastavlja Krnić.
Potoci su pravo osvježenje
Manuel je, nastavlja, stigao prije njega na dogovoreno mjesto.
"Bio sam veoma sretan kada sam ga ugledao. Pomislio sam da me nije slagao. Predložio je da svratimo na doručak u restoran pored puta, jer ne možemo pješačiti praznog stomaka, a do njegove kuće nam je trebalo oko četiri sata. Naručili smo pržena jaja, jer na meniju, sve i da smo htjeli, nije bilo drugog izbora. Nismo čekali duže od pet minuta i na stolu su bila pržena jaja sa platanom. Platano je jedna vrsta banane koja se na ovim prostorima uveliko jede kao hljeb ili krompir. Nakon što smo doručkovali, Manuel je predložio da svratimo u market kako bi kupio namirnice za svoju porodicu, a da nakon obavljene kupovine krenemo prema selu. Tako je i bilo", govori Krnić.
Duž cijelog puta sretali su, dodaje, mnogo Manuelovih sunarodnjaka, svi su se s njim pozdravljali i zvali ga Manuelito.
"Put nije bio nimalo naporan iako smo se sve vrijeme penjali strmom stazom. Zaustavili smo se pored svakog potoka koji smo prelazili. Ovi potoci su bili pravo osvježenje, jer sam se od velike vrućine kupao u sopstvenom znoju. Kada smo se kod potoka zaustavili da se osvježimo, pitao sam ga još jednom da li zna koliko kilometara ima do njegove kuće, na kraju mi je rekao da ne zna i da se ne razumije u tu mjernu jedinicu te da se kod njih koristi samo vrijeme", priča putopisac iz Crne Gore.
Stigli su, kaže, za nešto manje od četiri sata. Kada su ušli u selo, primijetio je da su njihove kuće identične kućama u nekim afričkim plemenima. Sve kuće su pravljene u krug.
"Zidovi su napravljeni od pruća koje je omalterisano blatom, temelj im je bio od naslaganog kamena, dok je svaki krov bio napravljen od lista banane. Svaka porodica ima po četiri kuće i to po jednu posebno za muške i ženske članove porodice i po jednu u kojoj se sprema hrana i okuplja porodica tokom dana, a četvrta kuća služi kao ostava. Ove kuće nemaju prozore, a razlika je i u tome da ženska kuća ima samo jedna vrata, dok muška kuća ima dvoja, od kojih jedna moraju gledati na ulazna vrata ženske kuće", pojašnjava Krnić.
Roditelji, priča nam, spavaju u odvojenim kućama, kao i djeca. Djevojčice spavaju u kući kod majke, dok dječaci spavaju kod oca.
"Bilo mi je neobično da supružnici ne žive i ne spavaju u istoj kući, ali to je u ovom plemenu tradicija koja se nastavlja generacijama. Također se može primijetiti da su veoma vrijedan narod. U Kogi plemenu svi nešto rade, tako da je moguće svakog trenutka vidjeti kako djeca pomažu svojim roditeljima u svakodnevnim poslovima, ma koliko godina imaju. Muška djeca čuvaju stoku i obavljaju teže fizičke poslove, dok su djevojčice uvijek uz svoju majku. Najinteresantnije su mi bile djevojčice koje pomažu svojoj majci u spremanju doručka, ručka i večere te pranju posuđa nakon svakog obroka. Nijedna od ovih djevojčica nije imala više od deset godina, a znale su sve kao da imaju barem 25", govori Krnić.
Manuelova supruga za njih je, ističe, pripremila izvanredan ručak. Svi su jeli iz posebnih tanjira kašikom, za razliku od mnogih afričkih plemena gdje uglavnom svi jedu prstima iz jedne posude.
"Imao sam sreću da mi je Manuel dozvolio da komuniciram s njegovom suprugom, jer su muškarci iz Kogi plemena veoma ljubomorni i ne žele da njihove žene komuniciraju sa strancima, niti s muškarcima istog plemena koji im nisu rod. To mogu činiti samo sa članovima uže porodice", kaže.
Kogi pleme ima oko 20 hiljada stanovnika
Kogi pleme ima oko 20 hiljada stanovnika, imaju svoj jezik, a kada je riječ o braku, ne vjenčavaju se s pripadnicima ostalih plemena. Svoja imena kriju vješto od svih koji ne pripadaju njihovoj populaciji.
"Ako vam se neki muškarac predstavi, znajte da to nije njegovo ime. I sa Manuelom je bio isti slučaj. Rekao mi je da ga svi koji ga poznaju u Santa Marti i Calabazu znaju samo kao Manuela, a da niko ne zna njegovo pravo ime koje koristi među svojim sunarodnjacima", govori.
Žene, s druge strane, nemaju ovaj "problem" s imenom, jer se ne mogu i ne smiju same kretati dalje od svog sela.
"Njihove žene su veoma lijepe i mladolike za razliku od muškaraca koji izgledaju puno starije, iako je razlika u godinama kod mnogih parova mala. Manuelito mi je odao svoju tajnu da ga je prva žena ostavila radi drugog muškarca i da je to česta pojava u Kogi plemenu. S njom je imao tri sina i svi su otišli s majkom. Nije prošla ni godina, a Manuel je našao mlađu i ljepšu ženu ili kako on kaže 'u inat prvoj'. S ovom ženom ima tri predivne kćerke od 6, 8 i 10 godina", priča Krnić.
Svi pripadnici Kogi plemena se, nastavlja nam priču, oblače u bijelo. Žene i djevojčice nose jednostavne haljine, a muškarci pantalone i bluzu.
Podijelio utiskePutopisac Edin Krnić se javio iz Čilea: Građani se ponašaju kao da koronavirusa nema
"Na njihovoj odjeći nema džepova, ali svako nosi pletenu crno-bijelu torbu bez obzira na dob i spol. Ove torbe pletu samo žene i muškarcima je ovo strogo zabranjeno, iako na prostorima Južne Amerike postoje plemena u kojima i muškarci pletu džempere, kape, rukavice i torbe. Svaka torba ima svoju tajnu, i najstrožije je zabranjeno dirati i otvarati tuđu torbu. Kod punoljetnih muškaraca se zna da su u torbi Poporo, lišće koke i neki sveti predmet koje koriste prilikom rituala, ali šta još unutra može biti, to je tajna koju niko ne smije znati, pa čak ni članovi porodice", priznaje.
Svi pripadnici Kogi plemena su neobrazovani, ne znaju da korisite čak ni mjerne jedinice. Zbog ove činjenice žive na isti način kao i njihovi preci već stotinama godina, a ono malo pezosa što zarade od prodaje voća ili stoke troše za kupovinu osnovnih životnih namirnica.
"Iako njihova djeca ne oskudijevaju u plodovima manga, banana, narandži, limuna, avokada i ostalog tropskog voća, za ovu djecu je misaona imenica pojesti čokoladu ili bombonu. Manuel mi je rekao: 'nisam ni ja znao šta je to, pa ne moraju ni oni, a uživat ćemo svi u onom što nam daje majka zemlja'. Mnogi se za života ne spuste do Santa Marte, iako je ovaj grad udaljen samo tridesetak kilometara od Nacionalnog parka Tayrona. Ako me put nekad ponovo nanese u Santa Martu, dao sam sebi riječ da ću ih ponovo posjetiti, a djeci u selu odnijeti i podijeliti punu torbu slatkiša", obećao je Krnić.
