Supružnici iz Varaždina zamijenili svadbu za avanturističko putovanje motociklom do Kirgistana
"Odavno smo željeli otići na ovakvo putovanje. Da se nas pita, obišli bismo motociklom svijet. No, želje su jedno, a mogućnosti nešto drugo. Ovakva putovanja traže dosta odricanja. Mi smo se odrekli svadbe, a ovo je bio naš 'medeni mjesec'", objašnjava nam Larisa.
Prvobitno su planirali putovanje u Iran, ali kako je Amir poslovno trebao otputovati u Kirgistan, ovu priliku su odlučili iskoristiti i dati joj pečat "ugodno s korisnim". Priznaju kako je Amir morao neko vrijeme uvjeravati nadređene da mu dopuste da u Biškek dođe motociklom, a ne avionom, kao svi ostali, jer se projekt na kojem Amir radi morao održati i bilo je jako rizično do tamo putovati na taj način. No, s Fakulteta organizacije i informatike u Zagrebu gdje je Amir zaposlen ipak su dopustili ovakav odlazak zbog čega su im oboje vrlo zahvalni.
Kako se ne bi morali javljati svakom pojedinačno, dan prije polaska napravili su Facebook stranicu StansExpress na kojoj su njihovi roditelji i svi drugi koji su znali za njihov polazak mogli pratiti put i znati dokle su došli i da li sve teče po planu.
Godišnji odmor iskoristili su za put, tako da su na raspolaganju imali šest sedmica za odlazak do Kirgistana i nazad. Za sami put pripremali su se nekoliko mjeseci i budući da je jako zatjevan, morali su biti spremni i za razne nepredviđene situacije. Sve su morali izrežirati tako da se uklope u različite dužine boravišnih dozvola zemalja kroz koje su prolazili. Amir je kao EU državljanin mogao dobiti dvokratnu vizu od 30 dana za Rusiju zbog čega su morali da je po povratku napuste u ovom roku. Larisa je dobila tranzitnu vizu od pet dana za Kazahstan. Sve ovo ih je ograničilo i iako su htjeli obići Altajsku regiju u Sibiru te Uzbekistan i Tadžikistan, put su morali značajno skratiti tako da su svoju avanturu nazvali Stans Express.
Zbog viza, morali su znati tačne datume ulaska i izlaska u svaku od zemalja, što znači da bi bilo koja nepredviđena situacija, bolest, kvar na motoru ili nešto treće dovela u pitanje njihov put. No, osim probušene gume i sitnih probavnih smetnji, ništa slično nije se desilo. Tokom cijelog putovanja, kiša je padala tek dva dana, oba u Ukrajini.
Radoznali i gostoprimljivi Kirgistanci
"Svaki dan smo morali prelaziti 600-700 kilometara da bismo stigli do Kirgistana, tamo smo proveli dvije sedmice i na vrijeme napustili Rusiju. Kirgistan hvala Bogu ima za sada bezvizni režim za većinu država u svijetu. Čvrsto smo odlučili krenuti na put i to je bilo najvažnije. Nismo znali šta nas čeka i bilo je puno nepoznanica. Promijenili smo motocikl dva mjeseca prije puta. Ovo je prvo putovanje ove dužine. Putovali smo i ranije na motociklu. Često smo putovali po Balkanu. Otišli smo i do Švedske, ali nikad ovako daleko", naglašava Larisa.
Kako su putovali i po Evropi, mogu uporediti putovanja na istok i na zapad. Larisa kaže da ju se više dojmilo putovanje u azijske zemlje, najviše zbog činjenice da je tamo sve egzotičnije od onog što su vidjeli putujući po Evropi, čiji krajolici i klima nisu mnogo drugačiji od bosanskohercegovačkih.
Tokom ove putešestvije spavali su u iznajmljenim sobama, ali su se za smještaj snalazili i preko "couchsurfinga", društvene mreže koja spaja lokalno stanovništvo koje nudi smještaj i putnike koji traže smještaj.
"Prvi put smo probali ovaj sistem besplatnog smještaja gdje ti se ljudi jave i pozovu te da budeš njihov gost. Također, i ti si dužan ponuditi smještaj u svom gradu. Imali smo zaista pozitivna iskustva i svi su nam bili odlični domaćini. Tako stekneš prijatelje a i niko nije bolji vodič od ljudi koji tamo žive", zadovoljno naglašava Larisa.
Već treći dan po polasku stigli su u Rusiju, a devetog dana bili su u Kirgistanu. Nekoliko puta su zbog nepredviđenih okolnosti morali mijenjati plan, ali ih to nije puno poremetilo, bili su spremni, jer su za dosta situcija imali rezervne opcije.
"Kirgistan je zaista prelijepa zemlja. On nas se najviše i dojmio, jer smo imali vremena da ga istražimo. Obišli smo jezero Song Kol koje se nalazi na otprilike 3.000 metara nadmorske visine. Posjetili smo najpoznatiji kirgistanski nacionalni park Ala Archa. Tu smo planinarili i popeli se na vrh Učitelj visok 4.300 metara. Kupali smo se u jezeru Issy-Kol, obišli Biškek i njihov najpoznatiji Oš bazar. S obzirom na to da smo s Kirgistancima najviše bili u kontaktu, oni su nas se najviše i dojmili. Radoznali su i odmah prilaze da se upoznaju i pitaju na ruskom: 'Odkuda vi?' Dali su nam da jašemo njihove konje i pijemo kumiss (fermentirano kobilje mlijeko). Jako su susretljivi i gostoprimljivi. Mi smo njima bili jednako zanimljivi kao i oni nama. Dok smo mi milovali konje oni su radoznalo posmatrali motor. Često su željeli da se fotografišu s nama", priča Larisa i dodaje kako su se lakše sporazumijevali na našem, nego na engleskom jeziku, a kako znaju i nešto ruskog, to im je dodatno olakšalo komunikaciju.
Loše ukrajinske ceste i spore granične procedure
"Nakon 37 dana, 14.000 kilometara, šest vremenskih zona i mnogobrojnih doživljaja i uspomena našu avanturu priveli smo kraju. Još uvijek se nisu slegli svi utisci i neobično je vratiti se u prijašnju svakodnevnicu. Ne osjećamo umor niti težinu ovog putovanja", rekla je Larisa dodajući da sve ovo ipak nije bilo lako.
Jedino loše iskustvo bili su prelasci preko granica, posebno u Ukrajini i Kazahstanu. Desilo im se čak da ih im je jedan granični službenik otvoreno tražio novac za kafu, a i drugi su očekivali nešto novca kako bi ih brže pustili preko granice. Također, iznenadilo ih je kako su loše ukrajinske ceste zbog čega su morali voziti sporije i opreznije. Na ruskim i kirgistanskim granicama nisu imali tih problema, sve je teklo brzo, a kažu kako su ih na kirgistanskoj granici zadržali onako iz radoznalosti, zanimalo ih je odakle su, gdje su krenuli...
Jedno od zanimljivih zapažanja s putovanja jeste i to da svi spomenici koje su vidjeli su rakete, avioni i ratnici, što mnogo govori o historiji mjesta kroz koja su prolazili.
Larisa ističe kako je Honda bila najizdržljiviji član ekipe, izdržala je cijeli put, samo jednom se u Kirgistanu probušila guma i morali su je mijenjati. No, sve nedaće s kojima su se susretali na putu riješili su uz pomoć dobrih ljudi koje su upoznali.
"Sada smo bogatiji za nekoliko pravih prijatelja - Vitalij i Valerija iz Ukrajine, Nail iz Rusije, Nurkyz iz Kirgistana i Sebastiana i Gholana iz Njemačke... Nismo ih poznavali ranije, ali su se dokazali kao pravi prijatelji kad nam je bila potrebna pomoć. Nadamo se da ćemo ih imati priliku ugostiti u Varaždinu i Zenici kao što su i oni nas u svojim domovima", zaključuje Larisa.
Borcu pripada zlatna medalja za fair-play, a na pola utakmica je igrao s igračem više
