lifestyle
64

Težak položaj oboljelih od reumatoidnog artritisa u Bosni i Hercegovini

Klix.ba
Foto: Ilustracija
Foto: Ilustracija
Reumatska oboljenja su među prvim oboljenjima sa socijalno-ekonomskim posljedicama. Iako u Bosni i Hercegovini ne postoje registri oboljelih, pretpostavlja se kako u našoj zemlji od ovih reumatskih bolesti boluje više od 100.000 ljudi.

Reumatoidni artritis je progresivno autoimuno oboljenje koje napada koštani sistem, a jedna je od četiri zapaljenske reumatske bolesti koja za posljedicu ima invalidnost. Jedina prevencija ovih bolesti jeste uspostavljanje dijagnoza na vrijeme i prava terapija u pravo vrijeme. Zapaljenski procesi trebaju biti zaustavljeni u što kraćem roku prije nego dođe do ireverzibilnih promjena na zglobovima. Oboljeli u svijetu pa i zemljama našeg okruženja uspješno se liječe od ovih oboljenja i dobroj mjeri vode aktivan i normalan život.

Zapaljenske reumatske bolesti su treći uzrok invaliditeta u svijetu. Ukoliko se ne otkriju na vrijeme i ne liječe po evropskim i svjetskim smjernicama, zdravi ljudi od uspostavljene dijagnoze nakon 10 godina postaju u većini slučajeva radno nesposobni sa trajnim oštećenjima.

Reumatoidni artritis ne bira godine. Od njega obolijevaju i djeca školskog uzrasta, a u velikom broju radno sposobni ljudi u dobi od 20-40 godina. Žene obolijevaju češće od muškaraca od reumatoidnog artritisa, dok je ankilozantni spondilitis više naklonjen muškoj populaciji.

Mirela Haračić iz Tuzle, također oboljela od reumatoidnog artritisa i predsjednica udruženja Snaga TK, organizacije koja okuplja osobe oboljele od reumatskih bolesti, za Klix.ba govori kako je oboljelima u FBiH uskraćeno osnovno ljudsko pravo zagarantovano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, budući da su diskriminirani u odnosu na drugi entitet, Republiku Srpsku.

"U Republici Srpskoj vlasti su prepoznale isplativost liječenja ovih bolesti te se na listama zdravstvenih fondova nalaze lijekovi za liječenje ovih oboljenja. U FBiH vlasti pak nemaju sluha za oboljele od reumatoidnog artritisa. Na listama lijekova koji idu na teret Zavoda zdravstvenih osiguranja širom FBiH ne postoje lijekova za reumatska oboljenja. Izgovor za ovo je nedostatak sredstava u Fondovima, ali ako bi se napravila ozbiljnija farmakoekonomska analiza, došlo bi se do zaključka da je puno skuplje i puno više taj isti Fond košta liječenje posljedica upalnih reumatskih oboljenja", navodi Haračić.

Udruženje osoba oboljelih od reumatskih bolesti Snaga TK od 2013. godine bezuspješno pokušava na demokratski način doprijeti do bh. ministarstava, ministara i fondova, gdje navode kako nisu naišli na razumijevanje. Ove godine je s tim ciljem osnovano Udruženje osoba oboljelih od reumatoidnog artritisa i ostalih reumatskih bolesti "Snaga u BiH" sa sjedištem u Sarajevu. Navode kako su se u više navrata obraćali Kantonalnom i Federalnom ministarstvu moleći za pomoć u rješavanje svojih problema, no "do današnjeg dana nisu naišli na razumjevanje, samo na prebacivanje odgovornosti sa jednih na druge."

Posljedice neliječenja su stalne česte hospitalizacije, banjski tretmani, fizijatrijski tretmani i na koncu osoba koja nije radno sposobna i mora u penziju. U FBiH jedini lijek u terapiji upalnih reumatskih bolesti koji je na listi je leflunomid i to sa učešćem Fonda od 20%.

U Republici Srpskoj oboljeli od zapaljenskih reumatskih bolesti se liječe biološkom terapijom o trošku Zdravstvenog fonda za skupe lijekove, dok u FBiH na kantonalnim listama ili na listi lijekova Fonda za zdravstveno osiguranje i reosiguranje (Fond solidarnosti) ne postoji niti jedan biološki lijek za reumatološke indikacije. Na listi Federalnog fonda solidarnosti FBiH nalazi se terapija, ali za onkološke i gastroenterološke pacijente, reaumatološki bolesnici nemaju biološku terapiju.

Haračić dodaje kako su diskriminirani u odnosu na kantone, pa tako pacijenti u Tuzlanskom kantonu imaju određena prava koja nemaju drugi kantoni, dok Kanton Sarajevo ima određene pogodnosti koje nemaju drugi kantoni.

"Pored ozbiljnih zdravstvenih problema pacijenti su suočeni sa velikom nepravdom i duševnom patnjom koja im se nanosi. Pored nas oboljelih s nama pate i naše porodice. Zbog svoje bolesti smo često na bolovanjima, prepušteni na brigu našim porodicama koja podrazumijeva, kako financijsku pomoć, tako i pomoć pri obavljanju osnovnih fizioloških radnji, poput odlaska na WC. Terapija za oboljele u FBiH iznosi od 150 do 400 KM, zavisno od kantona. Biološka terapija košta od 15.000 do 30. 000 KM za godinu dana", navodi Haračić.

"Radila sam operativni zahvat na lijevoj šaci u Zagrebu. Trebam raditi rekonstrukciju (zamjenu zglobova na obje šake) da bih mogla funkcionisati. Imam oštećenja svih zglobova i potencijalni sam kadidat za operaciju koljena i kuka. Ne doprinosim PIO/MIO niti ZZO fondovima, svake godine bar jednom ležim u stacioniranim zdravstvenim ustanovama. Svake godine idem na neophodnu rehabilitaciju (fizikalna terapija, balneo tretman). Ne možete ni pretpostaviti kakva je kvaliteta mog života i uslova u kojima ja živim. Patnja mene i mojih roditelja koji me gledaju i ne mogu pomoći se ne može mjeriti ničim. Ne postoji parametar kojim se može mjeriti bol i kvalitet našeg života. Koliko koštam državu BiH ja kao pacijent koji je radno nesposobam isključivo zbog neadekvatnog liječenja? Nije li moj primjer očita ušteda u budžetima? Da je država izdvojila sredstva za moje liječenje, ja bih sad bila u radnom odnosu i doprinosila punjenju zdravstvenih Fondova", pita se Mirela Haračić, po profesiji nastavnica razredne nastave, a u invalidskoj penziji od 2014. godine.