Rak, dijete, šok i borba: Pročitajte priče o pobjednicima koji postaju uzori

Sve se dešavalo prebrzo. U 24 sata stala je dijagnoza, prelazak u Sarajevo i početak liječenja. Nakon sedam dana u bolnici "uselili" su u Roditeljsku kuću, gdje se stanje automatski počelo popravljati. Atifa to opisuje kao svijetlu tačku liječenja, kazavši kako je bilo lakše proći kroz cijelo to iskustvo uz pravu podršku.

"Lakše je proći kroz tako teško iskustvo onda kada sve neduomice, probleme i strahove možete podijeliti s nekim ko je prošao kroz isto. Ne možemo ni zamisliti kako bismo prošli kroz ovo iskustvo da nismo bili dio Roditeljske kuće, zaista. Sa nama su često bili i moja mama, moj suprug i moj sin, onda kada je to dozvoljavalo Nadijino zdravstveno stanje", opisuje.

Ovakva iskustva donose mnoštvo izazova za cijelu porodicu. Donose ispit i test izdržljivosti svih odnosa i dokazuje koliko zapravo možemo uspjeti ako uz sebe imamo prave ljude, a Atifa kaže kako je dijagnoza i borba samo ojačala njen brak i veze s cijelom porodicom.

"U svemu ovome smo shvatili ko zna odreagovati na pravi način, ko su vam pravi prijatelji, koliko su važni porodični odnosi, koje su prave vrijednosti na koje trebamo obratiti pažnju... Sretni smo što je sve to iza nas, Nadja je izliječena prije godinu dana i sada se stvari vraćaju u normalu", objašnjava.

Porodica se sada, kaže, raduje svakoj sitnici i svakom detalju. Hrabra djevojčica ove će godine krenuti u prvi razred, što je nešto zbog čega je cijela porodica izrazito sretna: "Sad kad pričam o tome, mogla bih plakati. A i to je zato što je bilo momenata u kojima sam mislila da se takve stvari nikad neće dogoditi".

Priču zaključuje kazavši da je svjesna da je cijela porodica u svakom momentu davala sve od sebe. Ne postoji recept ni uputa kako sve uraditi na najbolji mogući način, već je najvažnije uvijek dati svoj maksimum i u borbu ući naoružan strpljenjem i pozitivnošću.

"Moj savjet onima koji prolaze kroz isto ovo jeste da budu puni pozitive, kao i da budu svjesni da će dijete uvijek gledati kako roditelji reaguju i zatim reagovati slično. Nadja kada je prvi put povratila, pogledala je u mene i ja sam joj rekla: 'To je uredu' i objasnila da će sve biti kako treba. To ju je smirilo. Važno je biti smiren i pozitivan, na taj način će i dijete proći kroz sve to", govori na koncu.

Životne lekcije koje nesebično dijelimo sa ostalima

Svima je potreban uzor. Nekada su naši uzori veliki košarkaši, fudbaleri, glumci i pjevači. Nekada su to učitelji, psiholozi, pedagozi ili TV voditelji. Ono što nekoga čini našim uzorom zapravo nije njegovo zvanje, već ono što u njemu vidimo, a što nam daje elan i motivaciju da nastavimo veslati kroz more problema i prepreka ka našem cilju. Šta god on bio.

U Udruženju, najveći uzori zovu se "Mladice". To je drugi naziv za sve one heroje koji su pobijedili rak, a sada svoje iskustvo, snagu, vrijeme i pozitivnost dijele kako bi pomogli drugima da uspiju isto.

"Moje ime je Harun Šabić. Krajem 2009. godine dijagnosticiran mi je osteosarkom. To je, drugim riječima, rak kostiju. Tada sam imao 15 godina, u Sarajevu sam primio četiri kemoterapije, nakon čega sam prebačen u Italiju na dalje liječenje. Poslije sam se vratio u Sarajevo, pa sam imao nekih problema s nogom, zbog čega sam ponovo vraćen u Bolonju. Onda sam odlazio na redovne fizikalne vježbe, što je zapravo nešto što ću morati raditi do kraja života", objašnjava nam Harun, koji je volonter Mladica i diplomirani pravnik.

Pored njega je Advija Džambas, djevojka koja ima 23 godine. Studira na fakultetu Zdravstvenih studija i ponosni je volonter Mladica: "Mladice su ljudi koji su u djetinjstvu ili adolescenciji pobijedili rak. Naša grupa broji 30 ljudi i aktivno volontiramo. Posebno akcent stavljam na rad s roditeljima i djecom, jer smo im mi veliki uzori i živući primjer da je moguće poraziti rak".

Njena priča počinje 2010. godine kada joj je dijagnosticiran rak limfnih čvorova. Sve je počelo neočekivano, od običnih simptoma koji bi se mogli protumačiti i kao gripa. Doktori su predviđali kratkotrajno liječenje, ali se nakon četiri mjeseca desio relaps te se bolest vratila kroz terapiju. Prebačena je u Zagreb, gdje je nastavila sa kemoterapijom.

"Ono što je uslijedilo bila su zračenja, izolacija, kemoterapije...", govori, kazavši kako je postojao period u kojem je nastavila ići u školu, misleći da je pobijedila rak: "Ali, bolest se vratila. Moji brat i sestra nisu bili kompaktibilni za donaciju koštane srži, pa smo čekali sedam mjeseci do pronalaska odgovarajućeg donora. U aprilu će biti osam godina od transplatacije i ja sam od tada zdrava i zadovoljna".

Vodeći se primjerom Roditeljske kuće, kao i ljekara koji su upoznali kroz svoju borbu, Mladice danas aktivno rade na tome da pruže podršku i podstrek onima kojima je to potrebno. Svjesni su da "neke bitke ne možemo dobiti sami" i zbog toga o borbama govore svaki dan, a ne samo 15. februara.

Naposljetku, Harun i Advija zaključuju priču kazavši kako je važno da ljudi prestanu širiti predrasude o oboljelima od raka. Rak nije kraj, ne mora značiti da će završiti na loš način: "Važno je da u sebi nađete snagu i pozitivnost da nastavite dalje, do pobjede. Jednako je važno da to nađu i oni s kojima živite i s kojima se družite. Rak je bolest cijele porodice, svi zajedno trebamo da se borimo protiv nje. Podrška, ljubav i pozitivnost su osnovno oružje za pobjedu".