Rak, dijete, šok i borba: Pročitajte priče o pobjednicima koji postaju uzori
Sredinom drugog mjeseca obilježava se Međunarodni dan djece oboljele od raka. Udruženje "Srce za djecu oboljelu od raka" današnji datum obilježava sloganom: "Jer neke pobjede ne možemo dobiti sami".
Neke pobjede ne možemo dobiti sami!
"Naša borba počela je 2016. godine. Nadja je imala dvije godine i deset mjeseci kada joj je dijagnosticirana akutna limfoblastna leukemija. Dijagnozu smo dobili u Tuzli, a mi smo živjeli u Srebreniku. U Tuzli nije bilo liječenja, pa su je prebacili na pedijatrijsku kliniku u Sarajevo", započinje priču majka djevojčice Nadije koja je pobijedila rak, Atifa Buldić-Bešić. Porodicu smo posjetili u prostorijama Udruženja "Srce za djecu oboljelu od raka", a hrabra majka prisjetila se perioda kada je bolest tek pokucala na njihova vrata.
Nadja je tada izgledala klinički i fizički zdravo, a bolest je otkrivena pri običnom pregledu pred polazak u vrtić, govori nam. Nastavlja opisivati prvobitni šok pri dolasku u Sarajevo, kazavši kako je porodici odlazak u od kuće pao izrazito teško, jer su se morali odvojiti jedni od drugih.
"Rekli su nam da na pedijatrijskoj klinici možemo biti samo Nadja i ja, što je meni jako teško palo jer nisam mogla biti sa starijim sinom. Pola mog srca ostalo je kući. Prvih nekoliko dana povezujem sa nevjericom, šokom i pokušavanjem da se što bolje snađemo u svemu tome. Sve se poboljšalo onda kada su nas obišle socijalna radnica i psihologinja koje su nam objasnile da imamo pravo na smještaj u Roditeljskoj kući u Sarajevu", prisjeća se.
Još jedan od velikih udaraca za cijelu porodicu bilo je i saznanje da će proces liječenja trajati minimalno šest mjeseci. Atifa nam objašnjava da su joj se tada u glavu uvrtila mnoga pitanja: "Zar ćemo u ovoj sobici provesti pola godine? Kako će te terapije izgledati? Kako će sve to teći?"
Sve se dešavalo prebrzo. U 24 sata stala je dijagnoza, prelazak u Sarajevo i početak liječenja. Nakon sedam dana u bolnici "uselili" su u Roditeljsku kuću, gdje se stanje automatski počelo popravljati. Atifa to opisuje kao svijetlu tačku liječenja, kazavši kako je bilo lakše proći kroz cijelo to iskustvo uz pravu podršku.
"Lakše je proći kroz tako teško iskustvo onda kada sve neduomice, probleme i strahove možete podijeliti s nekim ko je prošao kroz isto. Ne možemo ni zamisliti kako bismo prošli kroz ovo iskustvo da nismo bili dio Roditeljske kuće, zaista. Sa nama su često bili i moja mama, moj suprug i moj sin, onda kada je to dozvoljavalo Nadijino zdravstveno stanje", opisuje.
Ovakva iskustva donose mnoštvo izazova za cijelu porodicu. Donose ispit i test izdržljivosti svih odnosa i dokazuje koliko zapravo možemo uspjeti ako uz sebe imamo prave ljude, a Atifa kaže kako je dijagnoza i borba samo ojačala njen brak i veze s cijelom porodicom.
"U svemu ovome smo shvatili ko zna odreagovati na pravi način, ko su vam pravi prijatelji, koliko su važni porodični odnosi, koje su prave vrijednosti na koje trebamo obratiti pažnju... Sretni smo što je sve to iza nas, Nadja je izliječena prije godinu dana i sada se stvari vraćaju u normalu", objašnjava.
Porodica se sada, kaže, raduje svakoj sitnici i svakom detalju. Hrabra djevojčica ove će godine krenuti u prvi razred, što je nešto zbog čega je cijela porodica izrazito sretna: "Sad kad pričam o tome, mogla bih plakati. A i to je zato što je bilo momenata u kojima sam mislila da se takve stvari nikad neće dogoditi".
Priču zaključuje kazavši da je svjesna da je cijela porodica u svakom momentu davala sve od sebe. Ne postoji recept ni uputa kako sve uraditi na najbolji mogući način, već je najvažnije uvijek dati svoj maksimum i u borbu ući naoružan strpljenjem i pozitivnošću.
"Moj savjet onima koji prolaze kroz isto ovo jeste da budu puni pozitive, kao i da budu svjesni da će dijete uvijek gledati kako roditelji reaguju i zatim reagovati slično. Nadja kada je prvi put povratila, pogledala je u mene i ja sam joj rekla: 'To je uredu' i objasnila da će sve biti kako treba. To ju je smirilo. Važno je biti smiren i pozitivan, na taj način će i dijete proći kroz sve to", govori na koncu.
Životne lekcije koje nesebično dijelimo sa ostalima
Svima je potreban uzor. Nekada su naši uzori veliki košarkaši, fudbaleri, glumci i pjevači. Nekada su to učitelji, psiholozi, pedagozi ili TV voditelji. Ono što nekoga čini našim uzorom zapravo nije njegovo zvanje, već ono što u njemu vidimo, a što nam daje elan i motivaciju da nastavimo veslati kroz more problema i prepreka ka našem cilju. Šta god on bio.
U Udruženju, najveći uzori zovu se "Mladice". To je drugi naziv za sve one heroje koji su pobijedili rak, a sada svoje iskustvo, snagu, vrijeme i pozitivnost dijele kako bi pomogli drugima da uspiju isto.
"Moje ime je Harun Šabić. Krajem 2009. godine dijagnosticiran mi je osteosarkom. To je, drugim riječima, rak kostiju. Tada sam imao 15 godina, u Sarajevu sam primio četiri kemoterapije, nakon čega sam prebačen u Italiju na dalje liječenje. Poslije sam se vratio u Sarajevo, pa sam imao nekih problema s nogom, zbog čega sam ponovo vraćen u Bolonju. Onda sam odlazio na redovne fizikalne vježbe, što je zapravo nešto što ću morati raditi do kraja života", objašnjava nam Harun, koji je volonter Mladica i diplomirani pravnik.
Pored njega je Advija Džambas, djevojka koja ima 23 godine. Studira na fakultetu Zdravstvenih studija i ponosni je volonter Mladica: "Mladice su ljudi koji su u djetinjstvu ili adolescenciji pobijedili rak. Naša grupa broji 30 ljudi i aktivno volontiramo. Posebno akcent stavljam na rad s roditeljima i djecom, jer smo im mi veliki uzori i živući primjer da je moguće poraziti rak".
Njena priča počinje 2010. godine kada joj je dijagnosticiran rak limfnih čvorova. Sve je počelo neočekivano, od običnih simptoma koji bi se mogli protumačiti i kao gripa. Doktori su predviđali kratkotrajno liječenje, ali se nakon četiri mjeseca desio relaps te se bolest vratila kroz terapiju. Prebačena je u Zagreb, gdje je nastavila sa kemoterapijom.
"Ono što je uslijedilo bila su zračenja, izolacija, kemoterapije...", govori, kazavši kako je postojao period u kojem je nastavila ići u školu, misleći da je pobijedila rak: "Ali, bolest se vratila. Moji brat i sestra nisu bili kompaktibilni za donaciju koštane srži, pa smo čekali sedam mjeseci do pronalaska odgovarajućeg donora. U aprilu će biti osam godina od transplatacije i ja sam od tada zdrava i zadovoljna".
Vodeći se primjerom Roditeljske kuće, kao i ljekara koji su upoznali kroz svoju borbu, Mladice danas aktivno rade na tome da pruže podršku i podstrek onima kojima je to potrebno. Svjesni su da "neke bitke ne možemo dobiti sami" i zbog toga o borbama govore svaki dan, a ne samo 15. februara.
Naposljetku, Harun i Advija zaključuju priču kazavši kako je važno da ljudi prestanu širiti predrasude o oboljelima od raka. Rak nije kraj, ne mora značiti da će završiti na loš način: "Važno je da u sebi nađete snagu i pozitivnost da nastavite dalje, do pobjede. Jednako je važno da to nađu i oni s kojima živite i s kojima se družite. Rak je bolest cijele porodice, svi zajedno trebamo da se borimo protiv nje. Podrška, ljubav i pozitivnost su osnovno oružje za pobjedu".
Park Residence poprima završne obrise: Privedene kraju ključne građevinske faze
