Anoreksija ne nastaje zbog gubitka apetita već je riječ o borbi protiv gladi zbog stalno prisutnog i potpuno nerazumnog straha od debljanja koji ne popušta ni onda kad je mršavost dostigla takve razmjere da je ugrožen život bolesnika/ce.
Iako je u središtu bolesti hrana, anoreksija je bolest uma.
Često započinje relativno prirodnom željom za gubitkom nekoliko kilograma. No, budući da dijete samo privremeno ublažavaju psihološke probleme u pozadini, unos hrane se postupno svodi na najmanju moguću mjeru, čime gube od 15 do 60 posto normalne tjelesne težine sve dok se jelo posve ne ukine. Oboljela osoba postaje opsjednuta slikom svog tijela i često doživljava sebe debelom iako je istina suprotna.
Osobe oboljele od anoreksije obično dolaze iz porodica koje imaju visoke zahtjeve u vezi sa njihovim dostignućima i često traže savršenstvo, služeći se prisilom u mnogim vidovima života, posebno u školi. Poricanje često prati njihovu izrazitu usredotočenost na to da ostanu mršavi. Anoreksičari u pravilu neće htjeti priznati da nešto nije uredu, pa na izraze zabrinutosti drugih reagiraju ljutito ili odbrambeno.
