Život s ADHD-om: Bakir Pozderović, hiperaktivni dječak koji prkosi predrasudama

Nakon što ga je odvela psihologu uslijedio je odgovor da je riječ o samo jednom šestogodišnjaku koji da se nalazi u prolaznoj fazi.

Međutim, kako je vrijeme odmicalo situacija je bila sve složenija, a zbog manjka koncentracije Bakir je počeo zaostajati u znanju u odnosu na druge učenike u razredu te je Amela odlučila potražiti stručno mišljenje izvan BiH, tačnije u Hrvatskoj.

"Tragajući po internetu pronašla sam da bi Bakir, na osnovu simptoma, mogao imati ADHD sindrom. U to vrijeme na Edukacijsko-rehabiliotacijskom fakultetu u Zagrebu bavili su se tim problemom, a nakon sedmodnevnog ispitivanja Bakiru je dijagnosticiran ADHD", kaže Hajvaz za Klix.ba.

Prvo dijete s kategorizacijom

Nakon povratka u Tuzlu sa tačnom dijagnozom, Amela se odlučila za kategorizaciju, ali je tu naišla na probleme.

"Bila sam svjesna da je Bakir dijete s posebnim potrebama, a tada su mi svi govorili da nisam normalna jer želim uraditi kategorizaciju. Međutim, ja sam se samo plašila da može sebi nešto učiniti kada dođe u pubertet i bude svjestan da njegovo znanje nije u rangu njegovih vršnjaka. Kada smo prošli komisiju dobili smo rješenje u kojem je pisalo da Bakir ima psihičke poremećaje, na što sam reagovala. Nakon toga mi je rečeno da uopšte nema šifre za ADHD, a mojom borbom je i to na kraju završeno, te je moj sin bio prvi u TK, a možda i u BiH kojem je urađena kategorizacija za ADHD, ali samo za poremećaj koncentracije, jer on nije imao ispoljenu agresivnost ili nešto drugo što proizilazi iz toga", nastavlja Hajvaz.

Sve manjkavosti obrazovnog sistema u BiH na svojim leđima upravo su osjetili prvenstveno Bakir, a potom i njegova majka.

"Da je sistem obrazovanja drugačiji, smatram da bi djeca poput mog Bakira kroz osnovno i srednje obrazovanje prošla vrlo bezbolno. Naš sistem zahtjeva odlikaše ili vrlodobre učenike. Možete biti i učenik s prolaznom ocjenom dobar ili dovoljan, ali je veoma bitno da ste na času mirni, da pratite nastavu, pišete, odnosno da budete zapravo robot. Hiperaktivac to ne može uraditi i svi oni uglavnom imaju disleksiju, odnosno problem im je čitanje i pisanje, jer im se slova okreću", dodaje Hajvaz.

Osnovna škola – noćna mora

S obzirom da Bakir odgovarajući tretman nije mogao dobiti za vrijeme trajanja nastave, njegova majka je kod kuće preuzimala ulogu multidisciplinarnog tima - defektologa, pedagoga i psihologa te je sa svojim sinom bila prinuđena raditi veliki broj vježbi za koncentraciju, čitanje i pisanje.

"Žao mi je što Bakir nikada neće moći reći onu čuvenu krilaticu: 'Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba'. Mislim da je njemu, ali i meni, osnovna škola bila prava noćna mora. Sve škole u BiH se kite time da su u inkluziji, međutim to nije tako. U školu sam nosila krede u boji, vršila predavanja skupa s njim na času, ali sve se završavalo na tom mom postupku. Niko dalje nije radio ništa, a najlakše je bilo optužiti dijete ili roditelja da nije dobro", ogorčeno ističe ova majka.

Za vrijeme osnovnog obrazovanja Bakir je promijenio tri škole. Prvenstveno je bio upisan u Katolički školski centar "Sveti Franjo" u Tuzli koji je zbog nedostatka kadra koji bi mu se posvetio morao napustiti.

"Po zakonu, Bakir i svi ostali hiperaktivci bi morali imati asistenta u nastavi, jer ako ga npr. koncentracija drži pola sata, njegov lični asistent bi trebao možda na klupi van škole sjediti i raditi matematiku skupa s njim, što kod nas nije slučaj", nastavlja Hajvaz.

Bakir je potom prešao u Osnovnu školu Simin Han kao prvu školu na području TK koja uvodi sistem inkluzivne nastave, ali zbog udaljenosti i tu školu dječak je morao napustiti.

"Svoje osnovno školovanje Bakir je završio u Osnovnoj školi Mejdan gdje smo imali iste borbe. Defektolozi su se mijenjali jer su bili na ugovorima o djelu. Pa tako, dobijete defektologa s kojim dijete procvjeta, napredak se vidi, ali on ode jer mu istekne ugovor. Onda dođe drugi koji uopšte nije zainteresiran i tako u krug. To je jedna vrlo mučna situacija za roditelja, a vjerujete mi da je najmučnije za dijete. Ta djeca su beskrajno kreativna i ako ih pustite u tom smjeru oni mogu napraviti čuda", naglašava Hajvaz.

Naša sagovornica navodi da loš obrazovni sistem u BiH od djece sa dijagnosticiranim ADHD-om umjesto da napravi osobe sa izgrađenim visokim nivoom samopouzdanja, stvori nekoga ko postaje izuzetno nesiguran.

"On je i bez toga da mu neko kaže, duboko svjestan da mnogo lošije piše i slabije čita od svojih vršnjaka, kao i da mnogo manje shvata historiju koju neko predaje na času, jer je ona njemu nezanimljiva. Bez obzira na to koliko sam se borila za njega, on danas nosi posljedice koje se odnose na njegovo samopouzdanje. Sad izraženije primjećujem da on vapi za dobrim drugom, za nekim ko će mu beskrajno vjerovati, jer on vjeruje svima. Kod djece sa ADHD-om je povodljivost vrlo specifična, jer da bi dobili prijatelja oni će biti spremni na sve", priča Hajvaz.

Iako obrazovni sistem u potpunosti ne odgovara potrebama osobam sa ovakvom vrstom poremećaja, Hajvaz dodatno rastužuju diskriminatorne situacija kroz koje je njen sin morao prolaziti.

"Kao majka tvrdi da ima diskriminacije u školama. Krenuvši od nastavnog osoblja koje za vaše dijete kaže da je nevaspitano, do toga da neće da se trude. Stotinu puta sam u školi rekla da je mom Bakiru uskraćeno osnovno pravo koje mu je zagarantovano, a to je pravo na obrazovanje", ističe Amela te nastavlja:

"Bakir je u devetom razredu imao lektiru 'Dnevnik Anne Frank' koju je pročitao i napisao na četiri stranice, što je za jednog disleksičara ogroman uspjeh. U kući smo svi bili ponosni na taj uspjeh, a kada je nastavnici došao sav sretan na čas te joj dao da pogleda, ona mu je rekla da ima rukopis kao dijete u prvom razredu osnovne. Potom mu je bacila svesku koju je on uzeo te izašao iz razreda i zalupio vratima. Iz škole su me zvali jer je zalupio vratima, a kada sam pitala nastavnicu da li je znala da je on disleksičar, a ona je rekla da nije. To je strašno, jer ona ih je učila tri godine, a nije pogledala njegovu kategorizaciju."

Žrtve međuvršnjačkog nasilja

Problem u cijeloj ovoj priči dodatno usložnjava i činjenica da su djeca s poremećajem hiperaktivnosti i deficita pažnje i žrtve međuvršnjačkog nasilja, što je na svojoj koži, nažalost i Bakir osjetio.

"Ako ga djeca provociraju, naravno da će kod njega izazvati revolt i da će on uzvratiti istom mjerom i onda je Bakir kriv. To mi se dogodila dva puta, a tek kad sam s druge strane zaprijetila i rekla da želim videosnimke sve se smirilo. Ovo su veoma mučne situacije",

Naša sagovornica jedna je od rijetkih osoba koja javno želi pričati o problemima koje sa sobom nosi ADHD sindrom, a nakon devetogodišnje borbe danas na ulici odlično prepoznaje sve osobe s poremećajem hiperaktivnosti i deficita pažnje.

"Susretala sam mnoge roditelje čija su djeca na prvi pogled hiperaktivna, ali ta djeca nisu kategorisana, jer roditelji neće da priznaju problem. Ta djeca su problem u školama, pa onda da se oni ne bi borili za svoje dijete, idu linijom manjeg otpora te povlađuju da je ono nevaspitano i bezobrazno. Ja nisa bila takva, 100-postotno sam stajala uz mog sina i nisam dozvoljavala nikome da ga okarakteriše tako. Borila sam se sa školama, sistemom i zakonima", priznaje Hajvaz.

Ističe i da je svoju borbu privodi kraju. Bakir je danas ponosni učenik prvog razreda Srednje turističko-ugostiteljske škole u Tuzli. Budući je kuhar, a ovo zanimanje je sam izabrao. Majka ga u tome nije željela sputavati jer je riječ o dinamičnoj profesiji u kojoj se pronalazi njen sin.

"Sad se pitam šta ćemo sa ostalom djecom, odnosno šta ćemo sa njihovim roditeljima? Kako ih osvijestiti, jer radije će pustiti da njihovo dijete neko napada u školi, da ima traumu i da mu padne samopouzdanje. Nakon toga se čude što većina hiperaktivaca završi tako što propadaju u srednjoj školi jer nisu kategorisani, nakon toga će ih izbacit iz škole jer su problem i postat će djeca ulice. Za to su samo roditelji krivi. Mi smo vrlo čudna sredina koja priznaje neku vrstu posebne potrebe ako se ona vidi fizički. Puni smo empatije prema djetetu koje je u kolicima i spremni smo svi pomoći, ali ako imamo djecu koja imaju bilo kakvu vrstu poremećaja koja se fizički na njima ne vidi, vrlo smo spremni da ih tako nepravedno osudimo i tako obilježimo za čitav život", dodaje Hajvaz.

Kontroverzni poremećaj

Veliku podršku Bakir i Amela imaju od prof. dr. Alme Dizdarević, profesorice specijalne edukacije i rehabilitacije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, koja u razgovoru za Klix.ba kaže da je ADHD jedan od najpubliciranijih, kontroverznih i proučavanih razvojnih poremećaja kod djece.

Navodi da brojni autori definiraju hiperaktivnost kao razvojni poremećaj nedostatka inhibicije ponašanja koji se očituje kao razvojno-neodgovarajući stepen nepažnje, pretjerane aktivnosti i impulsivnosti, koji otežava samo usmjeravanje i organizaciju ponašanja u odnosu na budućnost. Uvijek se ponašanje mora javiti u najmanje dvije okoline u kojima dijete boravi.

"Važno je reći da je ovo poremećaj pažnje očekivane za uzrast i ponašanja u skladu s pravilima (poslušnost, samokontrola i savladavanje problema, op.a.) koji nastaje u predškolskom dobu, odnosno prije četvrte godine, pervazivan je (javlja se u svim situacijama, op.a.) i nije udružen s većim senzornim, motornim, psihijatrijskim, neurološkim poremećajima ili intelektualnim teškoćama", pojašnjava Dizdarević.

Kako ističe, specifičnost se ogleda u tome što njihovo stanje često dovodi do konflikata s autoritetima u školi i porodici, jer se nemogućnost primjerenog posvećivanja zadacima koji zahtjevaju trajniji mentalni napor često tumači kao znak lijenosti, slabog osjećaja odgovornosti i suprotstavljanja.

U porodici su često poremećeni odnosi roditelj - dijete jer različitost simptomatskog ponašanja navodi roditelje na uvjerenje da je problematično ponašanje namjerno.

"Brojna su istraživanja pokazala da pojava hiperaktivnog poremećaja uzrokuje značajne probleme u različitim sredinama u kojima dijete boravi, živi i radi. ADHD ima negativan utjecaj na braću i sestre, kao i roditelje, na djetetov život u smislu daljeg razvoja, odnosa s vršnjacima i samopouzdanja. Većini djece s ovim sindromom nedostaju pozitivna iskustva sudjelovanja u različitim socijalnim situacijama. Ona u svojim porodicama nailaze na nerazumijevanje, dok prave teškoće djece sa ADHD sindromom kao i njihovih roditelja počinju polaskom djeteta u školu", dodaje Dizdarević.

Jedinstven test koji će sa sigurnošću potvrditi postojanje ADHD sindroma ne postoji, niti se mogu identificirati hemijski ili genetički markeri koji razlikuju djecu sa ovim sindromom.

Dizdarević pojašnjava da je postavljanje dijagnoze subjektivno, pa iz toga razloga dijagnoza ADHD sindroma mora biti postavljena na jedinstvenoj i individualnoj osnovi. Teško ju je postaviti prije četvrte ili pete godine života, osim što je karakteristično ponašanje mlađe djece varijabilnije, postavlja im se i manje zahtjeva za trajnijim održavanjem pažnje i kontrolom ponašanja.

"Dijagnoza ADHD se sa sigurnošću može postaviti poslije sedme godine, međutim, simptomi se moraju javiti prije ovog doba. ADHD se najčešće dijagnosticira u osnovnoj školi ili prelaskom u peti razred osnovne škole, jer su u tim periodima zahtjevi za prilagođavanjem u djece najveći i nastavljaju perzistirati u adolescenciji i odrasloj dobi kod većine osoba (50-70 posto). Poremećaj se dijagnosticira prema ICD-10 i prema DSM-V dijagnostičkim kriterijima od strane ljekara koji se specijalizirao u ovom području", pojašnjava Dizdarević.

Pogrešni tretmani

Kada je u pitanju medicinski tretman, preporuka je da se farmakoterapija uključi samo ako su problemi tako intenzivni da nikakav drugi tretman ne daje rezultata. Medikamenti se obično kombinuju s nekim psihosocijalnim tehnikama.

"Moje iskustvo kazuje da se roditelji rijetko odlučuju za ovaj korak, međutim ono što bih željela da navedem i istaknem da se odlučuju za pogrešne ili neprovjerene tretmane. Najbolji rezultati u tretmanu se postižu ako se djeluje odmah čim se otkrije problem, jer se tako može prevenirati ili bar ublažiti pojava dodatnih teškoća u obliku poremećaja u ponašanju i psiholoških problema", potcrtava ona.

Izabrati tretman za dijete sa hiperaktivnim ponašanjem nije jednostavno, jer je svako dijete posebno, sa svojim jedinstvenim osobinama koje treba dobro poznavati, poštivati te u skladu s tim birati prikladne postupke.

Djeca sa ADHD-om su u riziku od akademskog i socijalnog neuspjeha uključujući neuspjeh u školi, ponavljanje razreda, nisko samopoštovanje, sistematsko zlostavljanje i ranu trudnoću.

Utvrđeno je da 30 posto i više djece sa ADHD-om ponavlja razred, 57 posto je obuvaćeno uslugama specijalne edukacije, preko 46 posto je napustilo školu, 10 do 20 posto je protjerano iz škole i 10 do 35 posto ne uspjeva da završi srednju školu.

Nepoznat broj osoba sa ADHD-om u BiH

Kao i za ostale razvojne poremećaje, tačan broj osoba sa ADHD-om u BiH nije poznat.

"S obzirom da imamo veoma malo stručnjaka koji se bave istraživanjem u ovom području mogu slobodno reći da imamo veoma malo i istraživanja. Zajedno sa svojim saradnicima radila sam istraživanje na utvrđivanju pojavljivanja ADHD kod djece predškolskog uzrasta na području cijele BiH na uzorku od 107 djece, gdje je utvrđeno pojavljivanje ADHD prema roditeljima kod 6,5 posto i prema odgajateljima 11,2 posto djece, što ukazuje dosta visoku vjerovatnost postojanja ADHD-a", otkriva Dizdarević.

Na školskoj populaciji je utvrđeno slično stanje gdje je na uzorku od 1.200 učenika uzrasta od šest do 13 godina pronađeno da njih 2,75 posto imaju ADHD, a u odnosu na podtip hiperaktivnost je zastupljena sa 7,5 posto, nepažnja 4,5 posto i impulsivnost 9,58 posto.

"Ovi podaci nam govore da mi, iako nemamo registre niti baze podataka, značajno ne odstupamo od svjetskih prevalenci što znači da kao društvo u cjelini neprepoznavanjem i ne tretiranjem ovog razvojnog poremećaja zaista imamo veliki izazov. Ovu činjenicu usložnjava podatak da 65 posto djece školske dobi prenosi simptome ADHD i u odraslu dob, ako se pravilno ne tretiraju", upozorava Dizdarević.

Ističe i da se o ovom problemu u našoj zemlji veoma malo priča, ne posvećuje mu se dovoljna pažnja, kao i da sistem nije posebno zainteresiran za to.

Roditelji prepušteni sami sebi

"Roditelji su uglavnom prepušteni sami sebi, povremeno pojedinci i udruženja organiziraju akcije vezano za podizanje svjesnosti i na tome se sve i završava. Gotovo nikakvo sistemsko rješenje ne postoji, a djeca, roditelji i njihova okolina direktno ili indirektno pati", potcrtava Dizdarević.

Inače, u BiH ne postoji multidisciplinarni tim koji se bavi ovom problematikom, a prvi korak uspješnog tretmana predstavlja klinička evaluacija vrste ADHD i organiziranje adekvatne podrške kako bi se prevenirali posljedične teškoće na višim nivoima obrazovanja i kasnije u odraslom dobu.

"Ovdje je potrebno pružiti podršku svima, prvenstveno djetetu, pa onda roditeljima, nastavnicima, vršnjacima, braći i sestrama. To naravno zahtjeva vrijeme, resurse i novac. Često je potrebno angažirati asistenta u nastavi za ovu djecu, kao npr. u Hrvatskoj gdje je stalna praksa da ova djeca ima podršku i edukatora rehabilitatora, ali i asistenta. Svi koji su zainteresirani za podršku mogu se javiti na adresu Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli ili na adresu Udruženja za ljudska prava i socijalnu inkluziju Tuzla (www.soci.ba) gdje se može detektirati problem, izvršiti procjena i izraditi program podrške i za dijete i za okolinu.", dodaje Dizdarević.

U literaturi, ali i praski se kao najučinkovitiji i naučno provjereni pristupi u tretmanu navode psihosocijalni pristupi i farmakoterapija sa preporukama njihove kombinacije.

Psihosocijalni pristupi uključuju edukacijsko-rehabilitacijsku terapiju, porodičnu terapiju, trening socijalnih vještina, učenje akademskih vještina, što često zahtjeva opsežnu promjenu učenikove rutine, repertoara vještina ili odnosa sa odraslim.

"Iz ovog vidimo da je podrška okoline ali i samoj okolini veoma važna sa ciljem prevazilaženja svih izazova koji ADHD sa sobom nosi", zaključuje Dizdarević.

Da se osobe sa ADHD-om savršeno mogu uklopiti u svaku poru društva u prilog ide i činjenica da je izuzetno veliki broj svjetski poznatih naučnika i umjetnika imao ili ima dijagnosticran ovaj poremećaj.

Među njima su Albert Einstein, Thomas Edison, Bill Gates, Wolfgang Amadeus Mozart, Leonardo da Vinci, Vincent van Gogh, Salvador Dali, Alfred Hitchcock, Steven Spielberg, Tom Cruise, Jim Carrey, Henry Rollins, Brendon Urie i Will Smith.