Film koji je najavio eru tabloida: Zbog njega danas koristimo riječi paparazzo i dolčevitka
Zbog „Slatkog života“ danas koristimo izraz paparazzo, po imenu lika agresivnog fotografa koji je „lovio“ zvijezde, a majice koje su glumci nosili u filmu prozvane su dolčevitkama.
Imate li osjećaj da živimo u vremenima u kojem mediji stalno napuhuju balon kako bi nas odvratili od suštinskih problema i stvarnosti? Prenošenje postova s Instagrama, detalji sa subotnje špice, rubrike u novinama s pitanjem šta morate imati u frižideru ili članci o modnim odabirima celebrityja… samo su neke od trivijalnih tema kojima smo svakodnevno izloženi. Loša vijest je da se u taj balon puše jako dugo, a on nikako da pukne.
Rimski novinar Marcello Rubini (Marcello Mastroianni) je čovjek čiji su se književni snovi nasukali na činjenici da on svoja literarna umijeća može pokazati samo u tabloidnim člancima, u kojima piše o tome šta rade slavne osobe onda kada ništa ne rade. Trivijalne priče su ono od čega Marcello živi, pa tako pratimo sedam dana njegovog profesionalnog angažmana, kada mu se dogodi kulminacija opčinjenosti lakoćom i „slatkoćom“ života kojeg žive slavne osobe, onda kada u Rim stigne američka filmska zvijezda Sylvia (Anita Ekberg).
Život i karijeru švedske glumice zauvijek je obilježila scena u kojoj ona hoda po vodi rimske Fontane Di Trevi, u dekoltiranoj haljini s impozantnim poprsjem. Film je u Cannesu osvojio Zlatnu palmu, u Hollywoodu Oscara za najbolju kostimografiju, a njegova popularnost je doprinijela da neki pojmovi postanu nezaobilazni u savremenoj kulturi. Lik agresivnog fotografa koji svojim objektivom proganja zvijezde zvao se Paparazzo (Walter Santesso), pa tako dan-danas čovjeka s kamerom koji vreba slavne osobe iz grmlja i lovi u neformalnim situacijama, nazivamo paparazzom.
Fellinijev osmi film savršeno prikazuje eru konzumerizma, koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata, a koja je svoj vrhunac doživjela šezdesetih godina. Talijanski neorealizam i slikanje života kakav jeste, umorilo je publiku, pa se filmovima, kao i životu, dogodio hedonistički momenat i želja da se život živi punim plućima, a grijeh prikazuje bez opterećenja i osjećaja krivice. Zanimljivo je da je film doživio veliku popularnost na zapadu, ali da njegov naslov niko nije imao potrebu prevoditi na engleski jezik.
Dovoljno je samo reći „La dolce vita“ da bi se čovjeku pred očima odmah stvorila slika raskoši talijanske arhitekture u kojoj obitavaju površni ljudi, zaluđeni modnom raskoši. Trivijalni događaji, lažne vijesti i isprazne zvijezde čiji rad nema nikakve vrijednosti, Fellini je savršeno prikazao u svom filmu, a upravo to je ono što živimo danas, uz bolji print, naprednije kamere i još agresivnije medije.
U filmu se otvoreno govori o homoseksualizmu i prostituciji, a jedna od provokacija događa se na samom početku filma kada helikopter prenosi Kristov kip iznad Rima. Helikopter prvo leti iznad predgrađa koje se intenzivno gradi, da bi došao do Vatikana. Simbolika koja zapravo predstavlja „drugi“ dolazak Isusa Krista s neba, ismijava ljudsku potrebu da svoj život definira gledajući u slavnog predstavnika nekog koncepta. Taj koncept može biti i religijski, jer ako se vodimo pojednostavljenim i pomalo ciničnim promišljanjem, Isus je zapravo prvi „celebrity“ u historiji čovječanstva.
Intelektualac koji je danas slomljen pred činjenicom da teško može živjeti od pameti a puno lakše od trivijalnih poslova u medijima, nije ništa novo. Takvi ljudi se danas utapaju u očaju ispraznih stremljenja, crvenih tepiha i evenata, jer jedino oni mogu prozrijeti uzaludnost onih koji svoju šansu žele pronaći u čudu. A to čudo se dogodi onima koji ništa nisu uradili, a iz nekog bizarnog razloga su postali poznati.
Podsjećanja radi „La dolce vita“ se događa u vremenu agresivne televizije i eri Marilyn Monroe, koja je na novinarsko pitanje o tome šta ima na sebi kada ide spavati, odgovorila da je to nekoliko kapljica Chanelovog parfema, da bismo vidjeli kako se zapravo radilo o velikim količinama smrtonosnih barbiturata. Isto tako, zvijezda u Fellinijevom filmu na pitanje šta je ono što najviše voli odgovara: „Ljubav, ljubav i ljubav“, a nijednu od te tri stvari nije doživjela.
Danas kada se preispituju izazovi modernog doba, čovječanstvo je debelo zagazilo u grijeh, pri čemu se ne može otarasiti tradicionalnih, konzervativnih okova i nametnutih obrazaca ponašanja. Jedini legitimni nasljednik Federica Fellinija, talijanski filmski autor Paolo Sorrentino, u filmu „La Grande Bellezza“ (2013.) je uradio nešto slično i uzburkao rimsku kulturnu scenu preko lika novinara koji proživljava dekadentne noći hodajući po zabavama i prisjećajući se mladosti. S druge strane, stiliziranom serijom „Mladi papa“ je rekao sve što misli o koruptivnom ljudskom faktoru koji danas upravlja Vatikanom, pozicionirajući svećenički kler u društvo celebrityja poput Sharon Stone i Marilyn Mansona.
Federico Fellini se rodio 20 . januara 1920. godine u Riminiju. Osim obljetnice „Slatkog života“, ove godine se navršilo i sto godina od rođenja jednog od najboljih i najuticajnijih reditelja svih vremena, u čiju filmografiju su upisani kultni naslovi: „Amarcord“, „La strada“, „8i1/2“.
