Filmovi i političke afere: Ponude koje se ne mogu odbiti
Nakon objave tajnog snimka razgovora političkih zvaničnika u BiH, u kojem je objelodanjeno kako se postaje gradonačelnik, kako se promišlja kultura i lažiraju raznorazni izbori te kako funkcionišu tajne službe, svi zajedno smo zaključili: "Isto kao u Kumu!". Nije da nismo znali, obzirom da gledamo i živimo rezultate kadroviranja diletanata po osnovu ulizivačkog karaktera i stranačkog uhljebljavanja.
Međutim, audio corpus delicti je pokazao kako u sprezi kriminala i politike nema nikakve stilizacije, jer na moralnom dnu Bosne i Hercegovine nedostaje ona glamurozna ruža sa revera sakoa Marlona Branda i talijanski akcenat. Oni ucjenjeni i oni koji "duguju usluge" kod nas se ujutro probude s konjskim glavama u krevetu (ali na ramenima), ulozi su puno manji, ali vrijedi pravilo "quid pro quo" ili "usluga za uslugu", kako je Hannibal Lecter svojevremeno rekao agentici Staring preko stakla svoje ćelije.
Svi predsjednikovi ljudi
Najveća afera u historiji američke politike Watergate sinonim je za zloupotrebu političke moći i javnog novca. Da bi spriječio curenje informacija i prikrio skandal oko prisluškivanja telefona, uništavanje dokaza, poreznih prevara i nezakonite upotrebe vladinih agencija (FBI i CIA) republikanski predsjednik Richard Nixon je naredio prisluškivanje telefona vladinih službenika i novinara. Dvojica novinara Washington Posta, Woodward i Bernstein, slučajno su otkrili i raskrinkali jednu od najčuvanijih tajni američke Vlade i Bijele kuće. O tome govori politički triler Alana J. Pakule "Svi predsjednikovi ljudi" (1976.), sa sjajnim Dustinom Hoffmanom i Robertom Redfordom u glavnim ulogama.
Ista afera kasnije je ponovo aktualizirana kada se Nixon u živom intervjuju kojeg je dao novinaru Davidu Frostu ispričao za cijeli skandal. Frost je bio neka vrsta Senada Hadžifejzovića, koji je pred kamerama redovno "ribao" političare, pa je tako tri godine nakon afere Watergate uspio dobiti priznanje Nixona uživo, što je tema napetog filma “Frost/Nixon” (2008.) u režiji Rona Howarda. Film nudi fascinantan uvid u televizijsko novinarstvu, u kojem se bespoštedna borba vodi riječima. Frost je imao određenih problema s finansiranjem produkcije i nedostajala su mu dva miliona dolara, koja su u to vrijeme vrijedila puno više. Danas je par miliona zanemariva cifra, otprilike koliko je Fondacija za kinematografiju FBiH podijelila novaca za filmove koji nikada nisu snimljeni, što još uvijek ne predstavlja nikakav skandal, bar dok se u javnosti ne pojave neki dokumenti koji će svjedočiti o tome.
Frost/Nixon
Davida Forsta je igrao Michael Sheen, isti onaj glumac koji se našao u ulozi premijera Tonyja Blaira u filmu "Queen" (2006.), koji govori o diplomatski potezima kraljevske porodice nakon Dianine smrti u automobilskoj nesreći u Parizu. Buckinghamska palača je prilično hladno reagovala na smrt koja je uzburkala naciju, da bi uz pritisak premijera, medija i javnosti (koji su bili fascinirani likom i djelom buntovne britanske princeze) ipak spustila zastavu na pola koplja, a kraljica se naposlijetku ipak obratila naciji.
Spin doktori
Mediji igraju veliku ulogu u razotkrivanju ali i prikrivanju afera. Obično se uz pomoć medija kreira veliki pritisak na javnost koja svojim reakcijama aktere skandala dovede do potrebe da se povuku s dužnosti ili ispričaju za načinjenu štetu. Ne zato što tako misle, nego zato što stranka mora žrtvovati nekog kako bi se nastavio održavati privid moralnosti ostalih.
O ogromnoj moći mainstream medija govori film “Wag the Dog”(1997.), gdje grupa spin doktora izmišljaju rat u Albaniji kako bi prikrili seks aferu američkog predsjednika. Film je privukao mnogo pažnje u vrijeme svog prikazivanja zbog seksualnog skandala Billa Clintona i Monice Lewinsky. "Predsjedničke laži su pokazale šta su u stanju napraviti mediji i filmska industrija, jer se u priči angažiraje holivudski producent kako bi konstruirao scene iz izmišljenog rata s Albanijom.
Možda najveći skandal globalne političke scene prestavlja slučaj Wikileaks, gdje je kompjuteraš Julian Assange osmislio platformu na koju globalni politički insajderi anonimno mogu slati inkriminirajuće dokumente. Utemeljen je 2006. godine, a njegov autor je imao za cilj ono što je rekao u svojoj kratkoj rečenici: "Ako želimo radikalno promijeniti ponašanje vlasti, moramo razmišljati jasno i hrabro, jer ako smo nešto naučili, to je da se vlast ne želi promijeniti." Assange je, uz Edwarda Snowdena, postao najveći zviždač na svijetu iskoristivši tehnološke promjene koje su se dogodile u informatici. Zanimljivo bi bilo posmatrati neku domaću aferu i kako bi ona uopšte bila kreirana u virtuelnom prostoru uvidom u CV-je ministara koji svoje poznavanje rada na računaru svode na "Word i Excel".
Odavanje politički tajni i osvete putem medija u BiH nisu rezultat moralnog alarmiranja i napada savjesti, nego osvetnički pohod onih koji su pri penjanju u stranačkoj hijerarhiji na neki način iznevjereni ili prevareni. Glavni pokretač cijele afere oko snimka je (poput kočije Glembajevih) usmrtio starca na ulici i beskrupulozno nastavio obnašati javne funkcije, bez pravosudnog epiloga o saobraćajnoj nesreći.
Agent s dozvolom za ubijanje
Biografska drama Clinta Eastwooda "J. Edgar" (2011.) o osnivaču FBI-a prikazuje život jedne od najmoćnijih, enigmatičnih i kontroverznih ličnosti prošlog vijeka, J. Edgara Hoovera (Leonardo Di Caprio), prvog šefa FBI-a, koji je u grob ponio brižno čuvane tajne koje su mogle ugroziti naciju. Hoover je skoro 50 godina bio lice provođenja zakona u SAD-u ali mu je kontroverzni privatni život uništio imidž i karijeru obilježenu skandalima, a mnoge je državne tajne ponio sa sobom u grob. Šefovi obavještajnih službi su u pravilu produžena ruka vladajuće političke opcije, što smo također saznali u aferi "Asimgate".
Današnji svijet je nažalost svijet onih koji se bogate i na način da daju oružje najsiromašnijim ljudima i državama na svijetu kako bi se međusobno ubijali. „Ne brini, ja sa prvi do predsjednika“ je misao i Nicholasa Cagea, koji kao međunarodni trgovac ilegalnim oružjem završi u pritvoru, pa istražitelju kaže da će ga osloboditi "glavom i bradom" američki predsjednik, jer on radi u njegovom interesu, kreirajući prijeko potreban haos na međunarodnoj "ratnoj" sceni. Yuri (Cage) objašnjava agentu da predsjednik proda više oružja u jednom danu nego on u godinu dana, implicirajući o upletenosti Sjedinjenih Država u prodaji oružja u zemljama zahvaćenim ratom.
Tajne službe su nerijetko u fokusu mainstream američkog filma i postoji cijeli niz filmova o agentima CIA-e, ali i serijal filmova o jednom od najslavniji agenata britanske obavještajne službe Bondu, Jamesu Bondu. Jedna od zanimljivih teorija zavjere vezana je za jedan od najpoznatijih atentata u historiji, ubistvo J. F. Kenndyja, koje se dogodilo u Dallasu 1963. godine. Za Kennedyja se veže i navodno ubistvo glumice i njegove tobožnje ljubavnice Marilyn Monroe, koja je po navodima teoretičara zavjere "likvidirana" u trenutku kada je javnosti htjela objelodaniti detalje njihove veze.
Trgovina uticajem, glasovima, „dva papka“ i sl., događa se isključivo zbog jedne stvari, koja je generator svih dešavanja na domaćoj političkoj sceni, a dala bi se ilustrovati scenom iz filma "Gori vatra", u kojem se govori o opštinskom "pospremanju" prije Clintonove posjete gradu Tešnju. A to je novac do kojeg se dolazi preko političkog uticaja i kriminal koji se odvija pod igrokazom nacionalnih antagonizama, ljubljenja oltara i padanjem na sedždu. Bilo da se radi o zapošljavanju supruga stranačkih kolega, bilo da se radi o namještanju tendera ili ostalih načina na koji se javni novac građana i preljeva u privatne džepove, naši „mandžurijski kandidati“ oko sebe ubijaju zdrav razum, civilizacijske tekovine, prazne ionako prazne budžete i svakodnevno tjeraju hiljade ljudi da napuste Bosnu i Hecegovinu. "Tu nema ništa osobno. To je biznis", lekcija je koju smo naučili iz "Kuma".
