Filmovi iz opkoljenog Sarajeva ili kako su bh. reditelji pokazali da nismo bili samo brojevi
Užas dug 1.425 dana Sarajlijama je uzeo članove porodice, prijatelje, poznanike, hranu, struju, vodu, slobodu - ali je zahvaljujući nekoliko bosanskohercegovačkih reditelja zauvijek zabilježen na filmskoj traci. Ovo su neki od dokumentaraca koji su u periodu od 1992. do 1995. nastali u glavnom gradu BiH:
"Vatre Sarajeva" (1992. godina) - Vlatko Filipović
Jedan od prvih dokumentarnih filmova snimljenih u Sarajevu prikazuje period od 6. aprila 1992. do 6. augusta 1992. godine. Prema sinopsisu, glavna teza ovog filma je dokaz sustavnog razaranja svih naučno-kulturnih ustanova u gradu, svojevrsni urbicid koji je imao za cilj razoriti svu multikulturalnost, multireligioznost ovog tla, a time i njegovu samobitnost. Na kraju filma nazire se otpor grada i nada da će se iz haosa i pepela podići kao feniks.
"Čamac" (1992. godina) - Pjer Žalica
Iste godine snimljen je i film koji unutar deset minuta predstavlja ispovijest mladića koji nosi nadimak Čamac, a koji je početkom rata napustio specijalne jedinice JNA i pješke iz Beograda došao u Sarajevo kako bi se pridružio otporu protiv agresije. Snimljeno u julu 1992. godine, ovo ostvarenje predstavlja priču o čovjeku koji je na putu do Sarajeva bio hapšen, zatvaran te su mu prijetili likvidacijom.
Za prezime Čamac se u ratnom Sarajevu vezao veliki broj priča, herojskih djela, podviga, mitova i legendi. Njegovi prijatelji su ga opisivali kao vrlo odlučnog i motivisanog čovjeka koji je uzore pronašao u likovima Ramba, Valtera, Chucka Norrisa... Ipak, nije poznat tačan identitet ovog mladića.
Nakon "Čamca" Žalica je snimio još nekoliko dokumentarnih filmova o ratu i opsadi Sarajeva: "Škola ratnih vještina", "Godot Sarajevo", "Djeca kao i svaka druga", "MGM Sarajevo", "Kraj doba neprijatnosti"...
"Planeta Sarajevo" (1993. godina) - Šahin Šišić
Dvadesetominutni film o opsadi Sarajeva sadrži vrlo potresne kadrove koje je Šišić zabilježio na ulicama glavnog grada BiH. Prikazuje srušene zgrade, gladne i mrtve životinje, prazne ulice, sahrane i dženaze, Vijećnicu u plamenu, ogromne redove za hljeb i vodu... Posebnu pažnju privlače kadrovi prazne Baščaršije, starijeg čovjeka koji prilazi golubovima i ostavlja komad starog hljeba, kvasi ga vodom i zatim odlazi, ostavljajući ih da jedu.
"Film-metafora, višeslojni i višeznačni prikaz moguće sudbine čovječanstva i ratne sudbine čovjeka u opsjednutom Sarajevu. Šišić, snimatelj, fotograf i reditelj, koristi snažnu, premda redukovanu gamu da predoči veličinu zla koje se nadvilo nad gradom", navedeno je u sinopsisu filma.
"Palio sam noge" (1993. godina) - Srđan Vuletić
"Velike medijske kuće su dolazile u Sarajevo kako bi snimile priloge o gradu pod opsadom, ali svi su nas pretvorili samo u brojeve. Slično kao i danas kad čujete za Siriju, Ukrajinu, Jemen... Poginulo 16, ranjeno 10. Kroz svoje ratne dokumentarce sam želio pokazati da iza tih brojeva stoje normalni i civilizovani ljudi, natjerani da žive u nekim groznim uslovima. Ali još uvijek imaju svoju ljudskost", komentarisao je Vuletić potrebu da na filmskoj traci zabilježi ratna dešavanja u Sarajevu.
Osim što je snimio kratki dokumentarni film "8. mart", Vuletić je za vrijeme rata snimio još nekoliko ostvarenja među kojima je i "Palio sam noge". Bh. reditelj u ovom dokumentarcu govori o činjenici da je početkom rata bio prisiljen prekinuti školovanje na Akademiji scenskih umjetnosti, te kako je tada počeo raditi kao bolničar. Gledatelje uvodi u bolničke sobe prikazujući ljude koji su u ratu izgubili nogu ili ruku ispreplićući priču s onim što naziva fenomenom - a to je da je kroz sva ratna dešavanja izgubio čula za empatiju, strah i užas oko sebe. "Rat mi se ne sviđa, ali se osjećam dobro. Eto".
"Pista života" (1993. godina) - Dino Mustafić
Jedno od Mustafićevih prvih dokumentarnih ostvarenja nosi naziv "Pista života", a snimljeno je 1993. godine u Sarajevu. Donosi priču o prostoru aerodromske piste, koja je za vrijeme rata postala jedini put za ulazak u opkoljeni grad i izlazak iz njega. Postoji pretpostavka da je na ovom prostoru (prije izgradnje Tunela spasa) poginulo oko 300, a ranjeno oko 700 ljudi. Ipak, tačan broj nikad nije utvrđen.
Film o jedinoj vezi građana Sarajeva sa slobodnom teritorijom govori o ispitivanju granične situacije ljudskog iskustva, gdje jedna linija, u ovom slučaju aerodromska pista, razdvaja dva svijeta. Svijet života i svijet smrti.
"Vjenčanje u Sarajevu" (1993. godina) - Milan Trivić i Saša Markanović
Film Milana Trivića u 16 minuta donosi priču o mladom paru koji se upoznaje početkom rata. Sagovornica Adisa prvih nekoliko minuta govori o prvom susretu s Alenom, zaljubljivanju i odluci da se vjenčaju nekoliko mjeseci kasnije.
U jednom od najpotresnijih dokumentaraca koji su snimljeni devedesetih u Sarajevu gledatelji prate priču mlade djevojke čija je velika ljubav poginula u ratu i vjenčanju koje je održano na dan njegove sahrane.
"Sarajevo Film Festival" (1993. godina) - Johan van der Keuken
Tokom 1993. godine organizovan je Sarajevo Film Festival, događaj koji je u opkoljenom gradu okupio ljubitelje filmske umjetnosti i omogućio im da nakratko pobjegnu od surove realnosti. Filmovi su prikazani na kasetama, projektor je radio na benzin, organizatori su dijelili improvizovane ulaznice, a građani su na projekcije dolazili uprkos kiši metaka i granata.
Priča o ratnom festivalu ispričana je kroz autentične snimke u filmu "Sarajevo Film Festival", koji je 1993. godine snimio Johan van der Keuken, a u kojem se kao sagovornici pojavljuju Haris Pašović i Marijela Margeta Hašimbegović. Pašović govori o važnosti organizovanja festivala za ljude koji su "kao biljke" zarobljeni u jednom gradu, jer - film je nešto bez čega se ne može.
S druge strane, Hašimbegović govori o životu u opkoljenom gradu. Priča o smrti majke, strahovima, svakodnevnim obavezama i neprijatelju koji "kroji sudbinu građanima". U svijetu u kojem je gotovo nemoguće slobodno se kretati i biti čovjek, Sarajevo Film Festival stvorio je prostor u kojem građani mogu pokazati i jedni s drugima podijeliti iskrene emocije.
"Skitnice i psi" (1993. godina) - Zlatko Lavanić
Hotel u neposrednoj blizini sarajevske željezničke stanice postao je, u surovim ratnim uslovima, dom mnogih skitnica i beskućnika. Oni svakoga jutra odlaze i lutaju razorenim gradom da bi se predveče ponovo okupili u granatama razrušenom hotelu.
U ovom filmu pratimo njihove pojedinačne sudbine kroz gorko poređenje sa čoporima pasa - lutalica, koji su se u velikom broju pojavili na ulicama Sarajeva, jer su mnogi kućni, rasni psi ostali bez svojih vlasnika.
"MGM Sarajevo: Čovjek, Bog, Monstrum" (1994. godina) - Ademir Kenović, Pjer Žalica, Mirza Idrizović i Ismet Nuno Arnautalić
Ovaj film po svom konceptu i formi vjerno predstavlja novu vrstu filmskog pokreta, koji bi se mogao nazvati "Sarajevski superrealizam", koji su pokrenuli sarajevski filmski radnici tokom njihovog suživota s okupiranim gradom i stečenim pogledom na život ratom nametnutim. Kroz izgubljene nade, izgubljene živote, izgubljene udove, izgubljenu nostalgiju, iz Sarajeva odlazi upozorenje svjetskoj gospodi. Jedini trag nade dolazi od stanovnika Sarajeva koji sada imaju jedan neobičan zadatak: da upozore svijet na horor koji će se proširiti na ostatak svijeta ako ne bude zaustavljen.
"Ecce Hommo" (1995. godina) - Vesna Ljubić
Ljubić je svoje ostvarenje opisala u kratkom sinopsisu: U filmu nestaje grad - Sarajevo i njegovi stanovnici. Čovjek je sveden na simbol i sve što se o njemu kaže, kazuje se o čovječanstvu. Rediteljicin film od ostalih ratnih dokumentaraca razlikuje činjenica da u njemu nema naracije, emocijama gledatelja upravljaju različite melodije i zvukovi koji su zabilježeni na snimcima. Kadrovi prikazuju uništene stanove, sarajevske tramvaje u plamenu, mrtvačnice i improvizovane sahrane i dženaze. Vrhunac filma predstavlja scena u kojoj je prikazan nadgrobni spomenik Danice Ljubić. Nije poznato da li je riječ o sestri, majci ili rodici rediteljice. "Film nije tužan. Baš suprotno, smrt je naša jedina radost. I nada", rekla je Ljubić o ostvarenju.
U Sarajevu je unutar četiri godine opsade snimljen veliki broj dokumentarnih filmova, a mnoštvo materijala kasnije je iskorišteno za domaće igrane filmove. U ovom periodu u glavnom gradu BiH su snimali i radili Ademir Kenović, Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Pjer Žalica, Srđan Vuletić, Mirza Idrizović, Vesna Ljubić, Dino Mustafić, Faruk Lončarević, Elmir Jukić, Danijela Gogić… Za dokumentarce koji su snimljeni produkcija SaGa je 1994. godine dobila FELIX-a, nagradu Evropske filmske akademije.
