Gdje je Džemal Jašarević danas i koliko mu je dokumentarni film promijenio život
Ipak, na internetu je bilo gotovo nemoguće zaobići priču o anonimnom poljoprivredniku koji osvaja prva mjesta na svim cestovnim i planinskim utrkama u Sarajevu i okolini - činilo se da je gotovo svakog momenta iskakala poput podsjetnika da je riječ o priči koja zaslužuje nekoliko redova koje će, nadali smo se, privući pažnju čitatelja.
Ma koliko se traženje bilo kakvog puta koji vodi do Džeme činilo komplikovanim, sve prepreke nadvladala je želja za pronalaskom čovjeka koji pored desetina zlatnih medalja, koje bi mu na društvenim platformama sigurno donijele popularnost, bira anonimnost i tihi život na selu.
Još i prije prvog susreta rekao nam je da mu seoske obaveze ne ostavljaju previše vremena za druženje s novinarima, a u kratkih tridesetak minuta intervjua uskomešao se kada smo kroz razgovor spomenuli snimanje dokumentarnog filma o njegovom životu. Na sto je stavljena velika ideja, a Džemu je isprva uplašila pomisao da bi poslije višegodišnjeg izbivanja iz javnosti njegova privatnost mogla biti ogoljena pred cijelim svijetom.
“Sjećate li se da sam jednom čak i odustao od snimanja? Sreća pa sam se odmah predomislio”, nasmijano nam govori Džemo, koji sada djeluje puno otvorenije nego u mjesecima kada su na papir stavljane prve ideje o izgledu dokumentarca. Osim činjenice da je sada dosta pričljiviji, značajno se promijenio i njegov fizički izgled. Uoči premijere ošišao je kosu po kojoj je bio prepoznatljiv kao “Čupo”, a novostečeno samopouzdanje, ojačano brojnim pohvalama koje je dobio nakon prikazivanja filma, pozitivno je utjecalo na njegov karakter i odnose s ostatkom svijeta.
Nedugo nakon što je film premijerno prikazan na AJB DOC-u, Džemo je postao ambasador humanitarnog udruženja Pomozi.ba, a iste godine je trčao i za spas bh. rijeka. Učestvovao je na brojnim humanitarnim, ali i drugim običnim i cestovnim utrkama i u svakoj ostvario fantastične rezultate. Ono što je još interesantnije - kreirao je društvene mreže na kojima sada broji nekoliko hiljada prijatelja s kojima aktivno komunicira i dijeli svoje velike i male pobjede.
“Dobio sam stotine poruka od ljudi iz svih dijelova svijeta. Kako je film na AJB DOC-u pregledan oko 70 hiljada puta u 40 različitih zemalja, tako sam sa svih strana dobio pozdrave i pohvale. Veliki broj ljudi javio se kako bi mi poklonili nova kolica, opremu, platili kotizaciju za neku od budućih utrka ili kako bismo trenirali zajedno. Trčao sam sa evropskim ambasadorima, triatloncima i drugim vrhunskim sportistima iz cijelog regiona. Nekad sam pobjeđivao, nekad ne”, nasmijano priča Džemo, pa nastavlja: “Postao sam ambasador sporta Olimpijskog komiteta BiH i počeo trčati za AK Bosna, što mi je velika čast. I sada redovno dobijam pozive za sve utrke u BiH, rijetko koju propustim”.
Dokumentarac je nakon Sarajeva prikazan i u Zvorniku, Jahorini, Bihaću, Mostaru, Visokom, Tuzli, Beogradu, Zagrebu ali i Tokiju, Londonu i Parizu. O kvalitetu reakcija najviše govori činjenica da Džemo na lokalnim trkama provodi dosta vremena pozirajući za fotografije s ljudima koji ga prate i navijaju za njega, a njemu najveće priznanje predstavlja činjenica da je film prikazan i mlađim generacijama. S velikim osmijehom na licu nam priča kako mu se često dešava da mu u zagrljaj potrči dijete koje “kada poraste želi biti kao Džemo”.
“To je i bio glavni cilj, zbog toga sam i pristao snimati dokumentarac. Ja sam sretan dok trčim i bavim se svojim kravama i poljoprivredom, a to danas nije baš popularno zanimanje. Zato sam želio da pokažem mlađima da je moguće pobijediti čak i onda kada ne radite nešto čime se bave svi ostali, ali i da je trčanje vrlo zabavan sport. Volio bih da se dokumentarac češće pokazuje djeci, upravo radi te poruke koju nosi”, govori, dodavši kako je sretan zbog činjenice da je film odnedavno dostupan na YouTubeu.
Priča nam kako je ovih dana najviše fokusiran na kućne obaveze. I dalje brine o svojih 12 krava i redovno posjećuje Kalinovik, gdje mu je nedavno obnovljena stara štala. Sve više razmišlja o povratku u rodni kraj, iz kojeg je devedesetih izbjegao zbog ratnih okolnosti: “Za povratak u Kalinovik morao bih obnoviti srušenu kuću, a to je veliki zadatak za koji treba odvojiti dosta vremena i novca".
Kada smo ga tek upoznali, Džemo je nosio nadimak Amel Tuka, a njegovu priču je znalo vrlo malo ljudi. Dvije godine kasnije, njegovo ime ima posebnu težinu i vrijednost, a njegova priča slovi za jednu od onih zbog koje nam naše neobične strane izgledaju privlačnije i jače grlimo sve ono što nas čini drugačijima od ostatka svijeta.
Džemo nas inspiriše i potiče da pronađemo svoju motivaciju i snagu zbog koje ćemo odlučnije jurišati u velike i male pobjede - baš kao i heroj dokumentarca čiji prikazivački život, sigurni smo, tek počinje.
