Ines Tanović: Režijom se bavim iz potrebe i ljubavi prema filmu, ne radi novca i slave
Ines je o režiji počela razmišljati vrlo rano, već u prvom razredu osnovne škole kada se kao djevojčica igrala u očevoj producentskoj kući i doživljavala filmski svijet kao bajku.
"Tada sam vrlo ozbiljno tati rekla da se nikada neću baviti poslom od sedam do 15 sati, već da ću biti isto ono što je on. Tada su Studio film i moj otac Sejfudin Tanović bili jedni od pionira produkcije u smislu da je mladim autorima, tada Bati Čengiću, Mirzi Idrizoviću, Bakiru Tanoviću, Gojku Šipovcu, Radenku Ostojiću i drugima producirao prve filmove. Taj svijet je za mene bio svijet razgovora o scenarijima, s glumcima i odlaženje na filmske setove", započela je Ines.
Njena majka Christel Tanović je bila filmska montažerka te je Ines dosta vremena provodila i s njom u montaži. Za nju je filmska umjetnost bila ljubav na prvi pogled.
"Vremenom se kod mene razvila potreba za pričanjem priča u slikama i svoj prvi kratki igrani film 'IDEA' sam snimila sa 20 godina. Od tada pa do danas je bilo zaista puno toga, od filmskog arhiva, naručenih filmova, reklama, medijskih kampanja, TV emisija, radiodrama, kratkih igranih i dokumentarnih filmova do, konačno, dva dugometražna filma", kaže.
Kao izuzetno dragu seriju izdvaja "BeHaTe BeBe" za koju kaže da je obilježila jednu generaciju djece, kratki dokumentarac "Jedan dan na Drini" koji je dobio glavnu nagradu na ZagrebDoxu, ali koji se izdvaja više zbog emotivnih nego festivalskih razloga.
"Na kraju, voljela bih izdvojiti svoj prvi dugometražni film 'Naša svakodnevna priča'. A film 'Sin' još nije gotov, za to ćemo vidjeti kako će ispasti", rekla je.
Ines već nekoliko godina sarađuje i radi rame uz rame sa svojim mužem Alemom Babićem. Za njega ima samo riječi hvale te kaže kako njih dvoje znaju povući granicu između posla i privatnog života.
"Sarađivati s nekim s kim ste toliko bliski u razmišljanju i pogledima na život je češće zadovoljstvo, jer se razumijete bez puno priče. Naravno, u tom odnosu se miješa i poslovno i privatno, ali zreli ljudi znaju povući granicu i obavljati posao onako kako treba. Raditi s Alemom znači imati potpunu sigurnost u to da će posao biti obavljen na vrijeme, tačno i odgovorno. To je partner kojeg bi svako želio u svom timu", kaže.
Ništa nije moguće bez podrške porodice
Svoj život naziva složenim i zahtjevnim, ali kaže kako ne bi uspjela bez podrške porodice.
"Ne bih uspjela bez Alema, bez razumijevanja moje djece Dženana i Hane, kao ni bez teta Zlate koja često uzima stvar u svoje ruke kad smo na putu. Najvažnija stvar je imati balans i dobru organizaciju", rekla je Ines.
Malo je poznata činjenica da je Ines njemačkog porijekla te da je mogla živjeti u Berlinu, ali poznata rediteljica kaže kako nikada nije htjela otići, jer je u Bosni formirala svoj identitet kroz bosanski jezik i bosansku kulturu.
"Za autora je ipak najbitnije da je ukorijenjen, da pripada negdje i da iz toga onda gradi svoj svijet. Naravno, danas je u Bosni i Hercegovini teška ekonomska i politička situacija i često razmišljam da sam trebala otići negdje, više zbog budućnosti svoje djece nego zbog sebe same. Ponekad me uhvate te depresivne misli, a onda se brzo vratim nekom neobjašnjivom optimizmu i pomislim da je ovo zemlja koja može i zaslužuje bolje i da i ja tome trebam doprinijeti", rekla je.
Filmskoj i teatarskoj sceni u BiH nedostaju veći budžeti, jer bi tako više mladih dobilo priliku i dobre uslove da radi. Zarada je ipak vrlo mala te se od režiranja u našoj državi ne može živjeti, navela je.
"Teško je bilo kome savjetovati danas bilo šta, pogotovo u ovako nestabilnom okruženju kakvo je bosanskohercegovačko. Režijom se čovjek bavi iz potrebe I ljubavi prema filmu, a ne radi slave, para ili nekih drugih razloga. Svako se mora pronaći u datim okolnostima i pokušati ispričati svoju priču. Ne trebaju se čekati idealni uslovi, oni se rijetko kad osiguraju", odgovorila je na pitanje za savjet mladim generacijama bh. režisera.
Nedovoljno sredstava u budžetu za snimanje filmova
Ističe da bh. filmska scena danas ne korespondira s kvalitetom filmova koji su proizvedeni u posljednjih 20 godina, a koji su u vrhu evropske i svjetske kinematografije.
"Imamo sjajne autore, sjajne reditelje i scenariste, sjajne mlade ljude koji dolaze s jedne od najboljih akademija u regionu. Jedini problem je što to ne prepoznaju oni koji odlučuju o našim sudbinama. Budžeti za filmsku produkciju se smanjuju umjesto da se povećavaju. Naši iznosi koji se izdvajaju iz budžeta su smiješni u odnosu na regiju. Kad razgovaram s kolegama iz regije bude me stid reći da mi na raspolaganju u Fondaciji za kinematografiju imamo cca 1 milion KM, dok oni imaju milione eura izdvojene za filmsku produkciju. A naši rezultati su i dalje nedostižni", kaže Ines dodavši da su to samo neki od primjera apsurda u našoj državi te da zbog toga autori rjeđe prave filmove.
Kada bi Bosna i Hercegovina proizvodila 10-15 filmova godišnje, imala bi mogućnost pravljenja raznovrsnijih žanrova, navela je.
"Međutim, kad imate prosjek od jednog filma na godišnjem nivou, onda je teško govoriti o razvoju žanrovskog filma. Lično mislim da sve priče o ratu nisu ispričane i da trebaju biti ispričane, ali sada nema uslova da sve to dođe na red", rekla je.
Ines je nedavno dobila čast da bude na listi najtalentovanijih rediteljica Evrope te kaže da je počastvovana što se našla u društvu sjajnih rediteljica i autorica.
"Nekada mi sami sebe ne cijenimo dovoljno, ne gledamo se iz prave perspektive, jer je sredina u kojoj živimo i radimo poprilično specifična. Često rad umjetnika na 'domaćem terenu' dobije manju vidljivost i transparentnost zbog slabe medijske popraćenosti, kao i nedostatka sukcesivne teorijske i kritičke misli o nekom novom umjetničkom djelu", rekla je Ines dodavši da film "Naša svakodnevna priča" nije naišao na iste reakcije u BiH i u inozemstvu.
Priznanje iz Bosne i Hercegovine joj posebno znači zato što joj ono vrati osjećanje da je na pravom putu i da uprkos mnogim preprekama i dalje treba istrajati i raditi ono što voli i za čim ima potrebu.
Putovanja su dio režiranja, reakcije iz inozemstva su veoma važne
"Dosta smo putovali radi filmova, s filmovima 'Naša svakodnevna priča' i 'Neke druge priče' smo putovali više od godinu dana. Kada se promoviše film, zaista je intenzivan tempo putovanja, gdje se samo prepakuju koferi i ide dalje. Ponekad čujem od drugih producenata da reditelji ne žele putovati s filmom pa se tome čudim, jer meni je bilo najveće zadovoljstvo slušati reakcije publike od Dubaija, preko Caira, Istambula, Londona, Njemačke do Amerike", rekla je dodavši da filmove pravi da bi ih publika gledala, komentarisala i raspravljala o njima.
Njen posljednji film "Sin" je sniman od početka do kraja oktobra u Sarajevu te jedan dan u Zagrebu. To je priča koja je bila vrlo zahtjevna za pisanje te je inspirisana mnoštvom izazova s kojima se svaki roditelj nosi. Ines smatra da je tema filma univerzalna te objašnjava da radnja prati porodicu sa dva sina od kojih je jedan usvojen.
"Nisam se susretala s puno filmova u kojima je tretirana tema usvojene djece. To je naravno bio samo povod da se ispričaju i neke druge priče o nama danas. Snimanje je bilo dosta intenzivno, jer smo bili ograničeni malim budžetom i minimalnim brojem snimajućih dana. Kao najveću vrijednost ovog procesa bih izdvojila rad s mladim glumcima s Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu", rekla je nabrajajući sve članove glumačke i produkcijske ekipe.
Za budućnost ima dosta spremnih ideja te se ne namjerava zadovoljiti snimljenim i presjediti nekoliko narednih godina ne radeći ništa.
"Već pišem novi scenarij, jer kad završite tako intenzivan period kao što je snimanje i postprodukcija, onda se nađete u nekoj praznini, prosto vam fali taj adrenalin. Zato je dobro odmah početi raditi na nečemu novom", zaključila je Ines.
