"Meni u životu tri slike predstavljaju sastavni dio mene: moj rodni Zatrijebač gdje sam prvi put pao na prag i živio devet godina, pa sam pošao u Vojvodinu i tamo proveo najljepši period - djetinjstvo, i treća slika Stare Varoši, gdje sad provodim starost“, kazao je Dedivanović ističući da je njegov glumački talenat otkriven u samom djetinjstvu, kada je u osnovnoj školi glumio u dječijim predstavama.
"Još kako dijete sam zaražen glumom, ali sam dugo vremena glumu ostavio po strani. Igrao sam i fudbal, sa svakim se đavolom nosio, a nigdje nisam uspio osim kao glumac", kaže Dedivanović.
Njegova prva uspješna uloga nakon dugo godina pauze bila je u predstavi "Ljudi i majmuni" koja se 1964/65. snimala u Zagrebu, a koja je tada bila prva i jedina amaterska predstava snimana na Televiziji Zagreb.
Igrao je u više od sto predstava, snimao je filmove i TV serije. U filmu "Jovana Lukina", na čije ga je snimanje pozvao režiser Živko Nikolić, pokupio je simpatije Nikolića i dobio ulogu u "Đekni".
Razgovarajući s novinarom Anadolije u dnevnoj sobi stare kuće, na čijim zidovima su okačene fotografije iz njegovih najranijih glumačkih ostvarenja, od "Kanjoša Macedonovića" do "Đekne" koja ga je najviše proslavila, Dedivanović je sa žaljenjem kazao da mu je beskrajno žao što su njegovi glumački dani prošli. Sa sjetom je govorio o 1988. kada se na sjeveru Crne Gore, u Kolašinskom selu Mataševu, snimala Đekna.
"Zime i snijega nam nije falilo, ja i Drago Malović, koji je u seriji glumio Radovana, svako jutro bi se budili u 5 sati po onakvoj hladnoći da učimo tekst. Nisam ga ja baš dobro pamtio pa bi tako često tokom snimanja scena u kući gdje smo boravili stavio papir sa tekstom u fioku od stola i tako bi povremeno otvarao fioku i bacio pogled da se podsjetim", kroz smijeh je ispričao Dedivanović.
Tokom snimanja serije najteže mu je bilo savladati akcenat koji je morao da prilagodi okolini i vremenu u kojem se serija snimala.
"Kako sam ja učio književni nikšićki tokom angažmana u pozorištu, jezik je predstavljao najveći problem, te smo više pažnje posvećivali na dužine akcenta nego na sve drugo, i zbog toga smo svako jutro od 5 sati bili budni, vježbali i preslušavali se."
Navodeći primjer dalmatinske glumice Arijane Čuline i Ljiljane Krstić iz Beograda, Zef je pojasnio da je glumcima koji nisu bili iz Crne Gore mnogo teže pao akcenat koji su primjenjivao tokom snimanja serije u Mataševu.
Zef je do danas u velikoj mjeri zadržao akcenat iz "Đekne" i otežući kao Joksim iz te serije kazao je da bi ponovo rado glumio u nekom sličnom projektu.
"Bio sam ja dobar, ali me prevaziđoše ovi 'ludi, zbunjeni i normalni'. Oni da me zovnu, ja bi im besplatno glumio“, kazao je Zef i dodao da je to dobra serija, a da je Izet Fazlinović naročito velika "faca".
Uporedivši glumačku scenu regiona nekada i sad, Zef je ukazao da je ranije glumac morao da bude mnogo talentovaniji nego sad, da se glumci nisu nikome klanjali, već da su se oslanjali samo na sebe.
Nerado je govori o svojim staračkim danima, požalivši se da se ne osjeća lijepo, te da kroz život nije naučio da ništa ne radi. Fali mu gluma, kako su godine prolazile nedostajala mu je i popularnost, a sada, kako kaže, može glumiti samo djeda i to bez maskiranja.
"Svi mi iz 'Đekne' bili smo poznati po cijeloj Dalmacijiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Zaustavljali su nas da dajemo autograme. Jednom smo prilikom kao gosti došli u Split, pa smo zakasnili i kažu nam: 'Gdje ste, čeka vas Dino Dvornik'. Jedan Crnogorac u Splitu je ženio sina pa je u 8 sati rekao 'Stop da se gleda Đekna'”, ispričao je Zef Bato Dedivanović.
Svijet nogometa nešto slično nikad nije vidio: Derbi za titulu gledali na ekranu zbog koncerta
Možete li prepoznati koja sarajevska ulica je na fotografiji snimljenoj 1947. godine?
Bivša voditeljica Wendy Williams proglašena kognitivno oštećenom i trajno nesposobnom osobom
