Na godišnjicu Dejtona prisjećamo se kako je rat u BiH izgledao u američkim filmovima
Mapa Bosne i Hercegovine je prekrojena u američkoj zračnoj bazi Wright Petterson u blizini gradića Dejton, a uskoro su se u istoj državi počeli pisati ratni filmovi “o nama”.
Vrijednost tih filmova svodila se uglavnom na ideju da se na globalnom nivou, uz pomoć velikih glumačkih zvijezda, pokaže istina o tome šta se događalo u BiH, dok su priče rezultirale neuvjerljivim zapletima i loše motiviranim karakterima, koji uglavnom nisu imali dodirnih tačaka sa stvarnošću.
Iste godine kada je potpisan Dejtonski sporazum, tačnije u junu 1995., srpske snage su kod Mrkonjić Grada oborile avion NATO-a, u kojem je bio borbeni pilot Scott O’Grady. Nekoliko dana je Amerikanac preživljavao po bosanskim vrletima, s licem namazanim blatom, jedući lišće i mrave prije nego li su ga spasili saborci. Taj događaj je inspirisao film “Behind Enemy Lines”, snimljen 2001. godine (iste godine kad i “Ničija zemlja”), koji se toliko slagao sa željenom percepcijom američke vojne nadmoći da mu je za snimanje ustupljen i nosač aviona u vlasništvu Američke mornarice.
Owen Wilson iza neprijateljskih linija svjedoči genocidu, izbjegava čitav arsenal teškog oružja i preživljava na okupiranoj teritoriji, a u filmu igra nasuprot Geneu Hackmannu. Snimljen u Slovačkoj, s ruskim i češkim glumcima koji su nevješto izgovarali rečenice bosanskog jezika, film je u kina pušten nedugo nakon 11. septembra i početka “rata protiv terorizma”, glorificirajući američku vojnu nadmoć i pomažući u regrutaciji nekih novih heroja. O’Grady je u Americi bio popularan kao Rambo, toliko da ga je u svom showu ugostio komičar Jay Leno. Međutim, kada je film stigao na naše tržište, donio je sa sobom gorak okus brojnih nelogičnosti.
John Travolta iz Lukomira
Teško da se šta može usporediti sa akcentom Johna Travolte, koji u filmu “The Killing Season” (2013.) glumi Emila, nekadašnjeg pripadnika zloglasne jedinice “Škorpioni”. On se dvadesetak godina nakon rata želi osvetiti nekadašnjem pripadniku NATO snaga u Bosni i Hercegovini, sada penzionisanom pukovniku Benjaminu Fordu (Robert De Niro). Tražeći ga u američkim bespućima, započinje igru mačke i miša. Iako se radnjom ne bavi puno ratnim vremenima (srećom), pokazuje nejasne i nerealne okolnosti u kojima jedan čovjek iz Lukomira, u Americi traži drugog čovjeka, jer za njega rat još nije gotov, bar dok ne sredi sve račune iz prošlosti.
“Proslost je mrtva, neka tako i ostane”, replika je De Nira u filmu “Killing Season”, a to je jedna od onih situacija u kojima bi domaća publika najradije izašla iz kina. I pored velike želje da se rat na velikom platnu prikaže što autentičnije, često su te namjere upropaštavane banalnim rečenicama, koje u ratu zasigurno niko nije izgovorio. Poput onih koje su se izgovarale u filmu “U zemlji krvi i meda”(2011.) Angeline Jolie. “Zašto se nisi mogla roditi kao Srpkinja?”, izgovara zapovjednik logora svojoj prijeratnoj simpatiji u krevetu, na mjestu u kojem se sistematski siluju Bošnjakinje. Američka glumica i humanitarka je tada imala dobre namjere, ali poprilično loš scenarij.
Interes Angeline Jolie za Bosnu i Hercegovinu izazvao je veliku senzaciju u regionu, a njezin dolazak sa tadašnjim suprugom Bradom Pittom je pretvoren u kulturni događaj, kao i svojevremeni dolazak Richarda Gerea, koji je snimajući film “Lov u Bosni”, 2007. godine boravio na tajnim lokacijama u Sarajevu. On je bio zvijezda filma, koji je doslovno propao u američkim kinima, a službeno je proglašen promašajem. Film govori o lovu na tada najtraženijeg ratnog zločinca Lisicu, kojeg je igrao hrvatski glumac Ljubomir Kerekeš, neodoljivo podsjećajući na Radovana Karadžića.
Na produkciju je potrošeno 20 miliona dolara, da bi ga kritičari New York Posta okarakterisali više “pijanim sjećanjem ratnog novinara” nego sjećanjem na ono što se zaista događalo u ratu u Bosni. Richard Gere je Karadžića tražio u Ćelebićima, a stvarnost je nadigrala fikciju tako što je Karadžić u Beogradu deset godina figurirao kao duhovni iscjelitelj Dragan Dabić.
Među brojnim filmovima koji su inspiraciju potražili u ratnim previranjima u Bosni i Hercegovini, našao se i američki naslov “Savior” Predraga Antonijevića iz daleke 1998. godine, sa Dennisom Quaidom i Nastassjom Kinski u glavnim ulogama. Film je producirao Oliver Stone, a govori o unajmljenom plaćeniku koji se bori na strani Srba u ratom zahvaćenoj Bosni, nakon što su mu "islamski teroristi" ubili ženu u Parizu. Potresen je užasima rata, a njegova intervencija u spašavanju mlade djevojke od smrti, budi u njemu dobru i humanu stranu.
Konfuzni i izgubljeni u patetičnim emocijama, ovi su filmovi padali u zamku svih onih autora, pa i publike, koji su u jednom filmu željeli vidjeti sve događaje. Što su se trudili više objašnjavati konflikt u Bosni, to su ostavljali gluplji dojam.
Film, kao najmoćnije sredstvo komunikacije i propagande koja već godinama služi kao produžena ruka američke vanjske politike, u stanju je omađijati gledatelje i nanovo otvarati pomalo zapostavljene antagonizme. Publika razvija emocije prema domaćem kontekstu, pogotovo ako posjeduje neki regresivni momentat iz prošlosti. Ono što je pratilo sve ove filmove, a koje zbog ograničenja koje posjeduje svaki tekst nije moguće sve nabrojati, jeste da se njihova slaba realizacija prešućivala zbog njihove misije. I da, možemo se tješiti činjenicom da ipak u stvarnosti ne izgledamo onako kako izgledamo u američkim filmovima, mada smo tako tretirani.
Princ William i Kate Middleton nisu bili na tradicionalnom predbožićnom ručku kralja Charlesa
Istražili smo: Koliko košta održavanje Octavije 2.0 TDI i 1.5 TSI do 100.000 kilometara?
