Od Variole vere do Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj: Kako su misteriozni virusi inficirali filmove
Donosimo vam priču o filmovima koji su tretirali epidemije virusa, od kojih je većina njih temeljena na stvarnim događajima i naučnim činjenicama.
Početkom 1972. godine novopazarski učitelj i sarajevski student Latif Mumdžić obolio je od misteriozne bolesti. Obuzela ga je malaksalost, a potom su se pojavili i crveni plikovi koji su se širili po njegovom tijelu, spajali i postajali crni. Ubrzo je uslijedilo unutrašnje krvarenje i smrt. Latif je bio prva žrtva virusa velikih boginja, koji je u mjesto Damjane na Kosovu donio hodočasnik iz Mekke i Medine Ibrahim Hoti, preko suvenira, kako se pretpostavlja (i kako počinje najpoznatiji jugoslavenski film katastrofe "Variola vera" (1982.) preko frule koju je kupio na tržnici nekog bliskoistočnog grada.
Hadžija Ibrahim Hoti se vakcinisao prije odlaska u Aziju, a u Jugoslaviju je donio virus koji je zarazio 175 osoba, od kojih je 35 slučajeva zaraze bilo sa smrtnim ishodom.
Virus velikih boginja ili Variola vera je ubio najviše ljudi na svijetu, čak više od crne smrti – kuge, a njegov je domaćin isključivo čovjek. Naporima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) virus je iskorijenjen i danas se nalazi samo u laboratorijama, doprinoseći panici teoretičara zavjere koji misle i mislili su onda u Jugoslaviji, da se virus koristi kao terorističko oružje. Epidemija je inspirisala reditelja Gorana Markovića da kreira jedan od najpoznatijih filmova katastrofe iz osamdesetih "Variola vera" (1982.) koji je pokazao kako ljudski faktor doprinosi panici i katastrofalnom ishodu. Istina o epidemiji je u to doba bila prikrivana i, kao što je pokazao film, unesena je sumnja u ispravnost društva u kojem smo živjeli. Dan pred snimanje, čovjek koji je trebalo da glumi upravnika bolnice je odustao pa je Goran Marković zamolio svog oca Radeta Markovića da odigra tu ulogu.
Svjetska zdravstvena organizacija i njena fiktivna paramilitarna jedinica prisutna je u jednom od najpoznatijih romana Dana Browna "Inferno" koji je dobio i svoju filmsku verziju s Tomom Hanksom u ulozi simbologa Roberta Langdona. Napor glavnog junaka sastoji se od toga da preko kodova skrivenih u Danteovom djelu naposljetku spriječi da smrtonosni virus dospije u cisternu bazilike (Potopljenu plaču) podno Istanbula, odakle bi se mogao proširiti i usmrtiti milione ljudi, a što je prema teorijama zavjere skriveni plan tajnih organizacija za rješenje problema prenapučenosti planete.
Posljednji Srbin u Hrvatskoj
Prošle godine Hrvatska kinematografija je dobila izuzetno zapažen film katastrofe, zombie horor "Posljednji Srbin u Hrvatskoj", koji nije temeljen na stvarnoj epidemiološkoj katastrofi, nego društvenim antagonizmima koji se također mogu podvesti pod katastrofu, s obzirom na to da je brojanje krvnih zrnaca rezultiralo užasnim ratovima na ovim prostorima. Ironična postavka stvari u filmu govori o zavjeri velikih sila koje se sedam godina nakon bankrota zemlje žele domoći hrvatskih resursa vode pa tako proizvode zombie virus.
Kada se bogati besposličar (Krešimir Mikić) suoči sa zemljom punom zombija, saznat će da su neki otporni na virus, a to su oni u kojima kola srpska krv pomiješana s rakijom. Zanimljiva poznata lica regionalne glumačke scene su učestvovala u projektu (Rene Bitorajac, Hristina Popović, Sergej Trifunović, Severina…). Alegorija o zemlji kojoj su "više sile" napakovale priču o nacionalizmu reflektuje se na prošlost, ali i na neizvjesnu budućnost u kojoj je najopasniji virus onaj koji ne razara organizam, već um, a to je virus gluposti.
Zombie komedija otvara prostor za razmišljanje o svim filmovima nastalim na premisi o "živim mrtvacima", od Georgea A. Romera i Zacka Snydera pa sve do Dannyja Boylea i njegovog filma u kojem je bila ugrožena britanska nacija "28 dana kasnije" (2002.). Za ove filmove su karakteristične scene opustjelih shopping centara i pokušaj neinficiranih da prežive usljed navale razularene gomile koja tetura željna krvi. To je otprilike i sinopsis vrlo zapažnog hita Willa Smitha "I am Legend" (2007.), u kojem glavni junak godinama, nakon što je američka nacija razorena od pošasti koja je ljude ili ubila ili ih pretvorila u čudovišta, pokušava naći lijek i preživjeti u postapokaliptičnoj stvarnosti. Na pomen virusa i filmova, prva asocijacija je film "12 majmuna", čija je radnja smještena u Philadelphiju 2035., nakon što je čovječanstvo poharala nepoznta zarazna bolest od koje je umrlo pet milijardi ljudi.
Jedan od najsmrtonosnijih virusa je otkrven uz obale rijeke Ebole u Africi, a na američkom tlu se pojavio 1989. godine, u blizini Washingtona. Otkriće i obuzdavanje virusa čija smrtnost iznosi 90% pripisuje se hrabrim naučnicima i vojnicima koje je predvodila potpukovnica Nancy Jaax, a oni su našli svoje počasno mjesto u knjizi Richarda Prestona "Vruća zona" i u istomenom projektu National Geographica koji kroz šest nastavaka rekonstruiše istinite događaje. "The Hot Zone" je premijerno emitovan prošle godine u maju i svrstan je među najgledanije televizijske dokumentarce iz razloga što je upravo godinu ranije epidemija Kivu ebole zahvatila Kongo, odnoseći više od dvije hiljade žrtava, a svakodnevno u ratom zahvaćenom području afričke države izbije desetak novih slučajeva.
WHO je zabranio da se virusi imenuju po životnjama
Da Južna Koreja virus za filmsku utrku ima svjedoči projekt "The Flu" (2013.), film katastrofe koji donosi priču o virusu H5N1 gripe (koje se sjećamo kao ptičije), a koji ubija svoje žrtve u roku 36 sati od infekcije. Grad od pola miliona stanovnika Seongnam će biti gurnut u haos zbog virusa za koji se smatra da su ga donijela dva ilegalna imigranta pronađena mrtva u brodskom kontejneru. Godine 2015. Svjetska zdravstvena organizacija je zabranila da se virusima daju imena po naučnicima, oblastima i životinjama, iz straha od odmazde i rušenja njihovog ugleda. Konkretno, i na našem području su se događali incidenti rešetanja ptica i kokoški iz vatrenog oružja, a sjećamo se i pandemije svinjske gripe koja je identificirana prvo na Sjevernoameričkom kontinentu (prvobitno u Meksiku). Za razliku od ostalih opasnih virusa, za ovaj je WHO ustanovio da se većina zaraženih ljudi potpuno oporavi bez potrebe za medicinskom intervencijom ili protuvirusnim lijekovima.
Who Wants To Live Forever?
Najveća misterija čovječanstva je retrovirus HIV, uzročnik AIDS-a, koji razara imunološki sistem čovjeka i odvodi ga u polaganu smrt. Historija AIDS-a počinje objavljivanjem radova o učestalom pojavljivanju infekcija kod homoseksualne populacije u Americi ranih osamdeseth. Postoje razne teorije i teorije zavjere o HIV-u, ali nijedna nije naučno dokazana. Podatak o prvoj osobi zaraženoj virusom datira iz 1959. godine, a kada je iz krvi jednog bolesnika u Kongu dokazano prisustvo HIV-a. Bolest koja u Africi danas odnosi brojne živote, prema mišljenju naučnika prešla je sa čimpanzi na ljude. Prenosi se seksualnim odnosom i putem krvi, a ranih osamdesetih su od nje počele obolijevati slavne ličnosti s promskuitetnim životnim stilom.
Jedna od tih osoba bio je i neizmjerno talentovani pjevač i muzički autor Freddie Mercury, forntman grupe Queen, čija je životna priča koju je obilježila borba s AIDS-om završila na velikom platnu u vidu filma "Bohemian Rhapsody" (2018.). Sjajna muzika i odlična glumačka transformacija Ramija Maleka film su učinili jednim od najpopularnijih te godine, a o identičnoj rekonstrukciji Freddiejevog nastupa na Live AID-u pričalo se mjesecma. Prvi veliki susret filmske publike i AIDS-a se dogodio filmom "Philadelphia" 1993. godine koji je prvo prepoznavanje bolesti holivudskog mainstreama, a ne zaboravimo i odličnu glumačku transformaciju Matthewa McConaugheyja u biografskom filmu "Dallas Buyers Club", koji je igrao Rona Woodroofa, čovjeka koji je osamdesetih pokušavao pronaći lijek za svoju smrtonosnu bolest. Zanimljivo je i da je Jugoslavija "u raspadu" imala filmski odgovor na pošast AIDS-a, komedijom "Dama koja ubija" (premijerno prikazan 1992. godine ). Donoseći priču o inspektorima koji pokušavaju spriječiti šverc oružjem, a zapravo se radilo o damama čije je tajno oružje bio AIDS.
Svi filmovi o katastrofama pokazuju razmjere štete koju za sobom ostavlja priroda, a koju je nemoguće kontrolisati. Međutim, oni pokažu i prirodu čovjekovog karaktera, koji se uglavnom ne snalazi u novonastalim situacijama haosa, jer ne može ostaviti po strani egoizam, pohlepu i strah te se ponašati u skladu s onim što nalaže solidarnost. Novi virusi dolaze i odlaze, a stare bolesti nikada ne prolaze. Možda biste mogli kreirati neku osobnu listu filmova katastrofe, pročitati upute za ponašanje u slučaju prodora koronavirusa i skinuti prašinu s neke gas maske… A da, maske svakako nosimo, braneći se od smoga.
