Oskarovac Michel Hazanavicius za Klix.ba: SFF i dalje živi ideju u kojoj je začet - prkos
Hazanavicius je Sarajevo posjetio 2014. godine, kada je na SFF-u predstavio film "Potraga (The Search)". Ove godine se vraća na SFF, kako radi uloge predsjednika žirija Takmičarskog programa - igrani film, tako i radi održavanja masterclassa koji je gledateljima dostupan na platformi festivala.
Ove godine sticajem okolnosti ne možete fizički prisustvovati SFF-u, no možemo li se osvrnuti na 2014. godinu kada ste prvi put posjetili Sarajevo - šta je na vas ostavilo najveći utisak?
Sarajevo sam prije šest godina posjetio s porodicom, družili smo se s mojim prijateljem Danisom Tanovićem. Pokazao nam je grad i pričao o njegovoj historiji. Sjećam se da sam kasnije pomislio kako posjeta Sarajevu nije bila nimalo obična. Naprotiv, bila je potpuno drugačija od drugih putovanja na kojima sam bio. Već sam bio u državama i gradovima u kojima se može osjetiti okus historije - svega što se desilo na tim prostorima. Sarajevo je jedan od gradova na kojima se još osjeti miris prošlosti. To se jasno vidi i kroz priču SFF-a, festivala koji je nastao iz prkosa ratu i nemirima. Ono što ga izdvaja od drugih festivala jeste činjenica da i dalje živi ideju u kojoj je začet.
Održali ste online Masterclass, ali ste ujedno i predsjednik žirija Takmičarskog programa - igrani film 26. SFF-a. Kakav je osjećaj biti pozvan na čelo žirija i, osim toga, učestvovati na festivalu?
Bio sam duboko dirnut pozivom da budem predsjednik žirija, odmah sam prihvatio poziv. Već smo završili selekciju filmova, pregledao sam osam ostvarenja i dao sve od sebe da shvatim šta su autori filmova htjeli uraditi i reći svojim filmovima. Većina je veoma dobra. Žao mi je što sam tom programu bio posvećen do te mjere da nisam stigao pregledati druge filmove na platformi, poput onog koji je otvorio festival "Koncentriši se, baba", što ne znači da ga u skorijem periodu neću pregledati. U posljednje vrijeme sam vrlo zauzet porodicom i poslom, nemam vremena za odlaske u kino ili gledanje novih ostvarenja u kući. Iskreno se nadam da će se to nekad promijeniti.
S druge strane, drago mi je što sam imao priliku održati masterclass. Tačnije, samo sam odgovarao na pitanja (smijeh). Govorili smo o ljudima s kojima sam sarađivao, žanrovima koje favorizujem, inspiraciji, nagradama, Oscarima... Bilo je vrlo interesantno.
Pandemija je dodatno podigla popularnost streaming platformi, a ujedno je i dodatno unazadila zarade koje su do sada ostvarene u kinodvoranama. Kako vi gledate na ove promjene i kako sve to izgleda iz perspektive reditelja?
Stvari se definitivno mijenjaju, krenuvši od same industrije, finansiranja, pa sve do toga šta i kako publika želi birati i gledati. Mislim da ćemo se svi morati prilagoditi činjenici da kina polako postaju luksuz. Bar ako ih moramo uporediti sa streaming platformama. Naprimjer, za kartu i kokice ćete morati izdvojiti više nego što vam je potrebno za mjesečnu pretplatu na nekom od popularnih servisa. Sve to igra veliku ulogu. S druge strane, kinodvorane su poput crkve, to je poseban doživljaj. Sjedite u jednoj sali, povezujete se s drugim ljudima tako što dijelite emociju i magiju priče koja se prikazuje pred vama. Ujedinjeni ste tim doživljajem.
Kompleksna je to tema, promjena će svakako biti. Ono što ostaje isto jeste činjenica da ljudima trebaju priče, oni ih žele vidjeti i čuti. A rediteljima to odgovara, mi ćemo nastaviti snimati i ujedno se postepeno prilagođavati novinama.
Filmovi koji su prikazani na ovogodišnjem SFF-u obrađuju mnoštvo raznolikih tema. Ipak, čini se da svaki dan imamo sve više materijala za snimanje novih ostvarenja. U svijetu divljaju protesti, borimo se s klimatskim promjenama, rasizmom, šovinizmom...
Sve ono što se oko nas dešava je jednako zanimljivo, ali kvalitet filma snimljenog o bilo kojoj temi sadašnjice zavisit će od onoga ko snima taj film. Snimat će se filmovi o ženama, muškarcima, rasizmu, ratovima, pandemiji... I ne možemo nužno reći da je jedna tema važnija ili bolja od druge - bar kad je riječ o filmu. Neka ostvarenja su vrlo važna i ozbiljno odrađena, druga su pak kreirana kako bi bila zabavna. Treći opet istražuju historiju, teme, obrađuju neki problem... Sve je, zapravo, u načinu na koji napišete priču i obradite film. To je važnije od teme koju ste odabrali, bar prema mom mišljenju. Reditelju je potrebno 2-3 godine da snimi film, a i to ukoliko sve krene kako treba. Nekima treba i više... Stoga, svaki reditelj treba odabrati temu s kojom se osjeća najugodnije.
Postoji li nešto što je zajedničko filmovima koji obrađuju različite teme?
Apsolutno. Teme su različite, dužina i kvalitet filma drugačiji, ali na kraju dana jedno je jasno - kroz filmsku umjetnost svi govorimo o ljudskim bićima. Šta god odlučite snimiti, bila to komedija ili historijski film, vi govorite o ljudima. Svi filmovi se bave istim pitanjima, ko smo mi? Šta je to ljudsko biće? Možete to raditi na ozbiljan ili smiješan način... Možete učiti o ljudskim bićima kroz gledanje različitih žanrova, sve ovisi o vašem senzibilitetu. Ali svi filmovi i teme govore upravo o nama - ljudskim bićima.
Ne toliko jednostavno pitanje: Možete li izdvojiti nekoliko svojih omiljenih filmova?
Ispričat ću vam nešto, ovdje u Francuskoj sam dio grupe reditelja koji upravljaju platformom koju smo odlučili ispuniti filmovima. Svako od nas je dobio zadatak - moramo odabrati 100 filmova koje ćemo postaviti na platformu. Na prvom spisku svojih omiljenih filmova sam imao čak 2.000 naslova. Bio je to mukotrpan i težak proces, a nije pomogla ni odluka da odabir smanjimo na samo 50 filmova. Morao sam odbaciti veliki broj naslova koje volim... Stoga ću se složiti da to nije jednostavno pitanje.
Ipak, predložit ću tri koja su imala veliki utjecaj na mene i moju karijeru: "The Third Man" Carola Reeda, "The Apartment" Billyja Wildera i film koji je snimio Dino Risi "A Difficult Life". Ali postavite mi isto pitanje sutra... odgovor možda bude drugačiji. (smijeh)
Većinu vaših filmova osim sjajnih tema povezuje jedna konstanta, često radite sa svojom suprugom Berenice Bejo. Sličnu stvar rade i drugi veliki reditelji poput Martina Scorsesea koji često radi sa Robertom De Nirom, Quentina Tarantina koji radi sa Timom Rothom, Umom Thurman, Samuelom L. Jacksonom... Zašto reditelji nerijetko biraju identičnu ekipu za sve svoje filmove?
Berenice i ja živimo zajedno. Kad radim, pišem i stvaram - ona je blizu. Tada razgovaramo o svemu. Ako imam ulogu u koju se ona uklapa, zaposlit ću je bez puno razmišljanja, jer volim raditi s njom. Ona je sjajna glumica, čemu svjedoče i pohvale drugih reditelja koji je nerijetko imaju običaj pozvati za još jednu ulogu. Mislim da tome pomaže i činjenica da je divna osoba i kolegica, na set donosi odličnu atmosferu. Rad s njom je posebno iskustvo. Vjerujem da slične razloge imaju i drugi reditelji kad god biraju iste glumce za više filmova.
Poznati ste po tome što svaki film smjestite u drugu deceniju u prošlosti, možete li nam reći gdje će nas odvesti vaš naredni film i kakvi su vaši planovi za naredni period?
Posljednjih nekoliko mjeseci radim na animiranom filmu u 2D-u, tradicionalnoj formi. Baziran je na knjizi koju je napisao francuski pisac, u pitanju je malo manji projekt. Radnja priče odvija se za vrijeme Drugog svjetskog rata i to je prelijepa, dirljiva i vrlo originalna priča. Trenutno sam potpuno okupiran produkcijom tog filma.
