Selma Alispahić o Ivi Andriću: Stalno nam neko drugi govori ko smo, zato više ne znamo ko je naš velikan

"Ovdje sam morala biti svjesna i svi smo bili svjesni da je ovo ipak priča o Ivi Andriću i nastojali smo služiti toj priči. U ulozi se onda izdvaja ono što je funkcionalno za priču tj. Milicino mjesto u životu slavnog pisca, tu ne možete opteretiti materijal onim što bi bilo viška. Svakako mislim da se odgovori na život svakog pisca nalaze u njegovoj literaturi, tako da me je više zanimalo o kakvim to ženama Andrić piše. Mnogi misle da je Milica ustvari 'Jelena, žena koje nema' upravo iz biografskih podataka o njoj kao velikoj ljubavi koju je Andrić godinama čekao. Ivo i Milica su u braku proživjeli tek 10 godina, kada je ona umrla, vrlo rano, u 59. godini života. Nije prošlo dugo, sedam godina, za njom je otišao i Ivo. Njihova priča jeste velika ljubavna priča i otkriva Ivu Andrića u potpuno drugom svjetlu", kazala je.

Ovo je prva saradnja Alispahić i Stanića. On je zajedno s Vladimirom Roganovićem i Ivanom Velisavljevićem kreirao "Nobelovca". Alispahić je navela kako je saradnja sa Stanićem nešto što bi svaki glumac i glumica poželjeli.

"On je čovjek koji često izgovara rečenicu: 'Partner je uvijek upravu' i tu rečenicu uglavnom živi, jer se predaje partnerskoj igri u potpunosti, s apsolutnim povjerenjem i, što je najvažnije, s podrškom da iz partnera izvuče ono što je najbolje. Mi smo se toliko dobro razumjeli da su dogovori oko scena bili vrlo efikasni - nekoliko rečenica, bez rasprava i dilema, jednostavno smo u kadru igrali jedno s drugim. Osjetili smo da svako za sebe odlično razumije šta igra, imali smo potpuno povjerenje i uživali smo u svakom zajedničkom trenutku", rekla je.

O ženama iz prošlosti se, nažalost, jako malo zna pa tako i Milici Babić-Andrić, koja je bila kostimografkinja u Srpskom narodnom pozorištu i profesorica. Pitali smo glumicu je li uspjela pronaći bilo kakve opširne zapise o njoj.

"Opširne ne, ali postoje pisma i dnevnici i poneki dokument, postoje biografije Ive Andrića u kojima se ona spominje i, naravno, podaci iz teatarskog života, gdje se može vidjeti da je Milica uradila kostimografije za preko 300 teatarskih predstava, dramskih, baletskih i operskih. Ostavila je tragove i na filmu, ima i knjiga o njoj i Andriću, ali ne mogu reći da je to neka preobimna građa", navela je.

Dodala je da je i Milica ona je doživjela sudbinu mnogih žena u kulturnom životu ovih prostora koje su uradile vrlo značajne stvari, ali ni u svoje vrijeme, a ni kasnije nisu prepoznate onako kako zaslužuju.

"Međutim, vrijeme je, kada su umjetnici u pitanju, jedna vrlo važna kategorija i nikad se ne zna šta vrijeme donosi i gdje će smjestiti umjetnika i njegovo djelo. Možda je ovo neko Milicino vrijeme, ko zna. U njenom rodnom Bosanskom Šamcu već tri godine postoji Festival Milica, koji organizuje gospođa Milanka Blagojević, koja je zaslužna i za otvaranje Spomen kuće Milice Babić-Andrić. To je već jedan ogroman korak u odavanju počasti liku i djelu ove značajne žene i nadam se da će ih biti još", ispričala je.

Pojedini ljudi smatraju da je Andrić u svojim djelima stereotipno prikazivao muslimane. Mislite li da ima imalo istine u ovome ili je riječ o potpuno pogrešnoj interpretaciji?

"Svako umjetničko djelo se u konačnici predaje svijetu na prosudbu i tumačenje i tu umjetnik nema više nikakve moći. Tako i djelo Ive Andrića. Normalno je da će ga različiti ljudi u različitim podnebljima i različitim vremenima tumačiti na svoj način. Postoje obimni naučni radovi o njegovom odnosu prema bosanskim muslimanima i to je očekivano, ali malo mi je degutantno kriti se iza Andrića i njegovog djela kao opravdanja za bilo kakvu mržnju i zlo. To je za mene zastrašujuće. On je čovjek koji se našao na vjetrometini vremena i koji je samo nastojao da preživi. Da bi mogao pisati. Da bi pisao priče koje je želio ispričati, ali kao umjetničko djelo, a ne kao neki dokument vremena, jer uglavnom nije živio u vremenima o kojima je pisao pa prema tome njegova djela mogu biti proizvod mašte. Mogu se naslanjati na neke dokumentarne činjenice, ali ona su ipak na kraju konstrukt, a ne dokument", odgovorila je.

Pomalo je tužna činjenica da su se naši susjedi sjetili odati počast Andriću snimanjem ove serije, dok su u našoj kinematografiji velikani zapostavljeni. Glumica je kazala da naši velikani nisu zapostavljeni samo u kinematografiji nego u svim granama umjetnosti.

"Jednostavno smo nemarni prema svojim vrijednostima i stalno pokušavam shvatiti gdje je tu feler koji imamo i zašto. Možda nas je historija toliko ubila u pojam da više ne vjerujemo sami sebi da postojimo. Pa i te polemike o Andriću - čiji je, kome pripada, to je stupidno. Umjesto da se svi borimo da bude naš, mi smo ga našli parčati i odbacivati iz ovih i onih razloga. Mi smo puni transgeneracijskih trauma. Stalno nam neko drugi govori ko smo, kome pripadamo i kako treba da se osjećamo. Zato više ne znamo ni ko je to naš velikan, jer nam ih stalno 'kradu'. Neki od velikana nisu mogli izdržati pritiske ove sredine pa su otišli negdje drugo i ne treba im zamjeriti", rekla je.

Dalje je navela da svako sa svojim životom ima pravo uraditi šta hoće. Ispričala je kako je u januaru otišao jedan od najznačajnijih pisaca ove zemlje i najstariji član Društva pisaca BiH pa je to društvo napisalo crticu o tome tek na njenu intervenciju jer je smatrala da je to sramotno.

"Pisci iz BiH objavljuju srceparajuće statuse kada umre značajan egipatski pisac ili albanski ili turski, ali nema statusa o našem piscu koji je otišao i koji je mnogima od njih pomogao da naprave prve korake u književnosti i u teatru. Ne poštujemo sebe, kako možemo očekivati da nas bilo ko drugi poštuje?!", kazala je.

Među serijama na kojima je u proteklom periodu radila je i "Znam kako dišeš" u kojoj glumi majku dječaka koji je izvršio samoubistvo. S obzirom na činjenicu da je ovakvih ostvarenja malo, postavlja se pitanje da li se mnogi režiseri ipak još uvijek suzdržavaju od govorenja o ozbiljnim temama poput vršnjačkog nasilja.

"Da, ne govori se o nekim temama zato što nisu unosne. Stalno se priča o tome kako se nešto radi za tržište, šta će na tržištu proći, snimaju se neke komedije koje su kao popularne, ali ne vidim da su popularne izvan Kantona Sarajevo, ali je valjda nekima i to dovoljno, blago njima. Tržište je toliko smanjeno da stvarno vrijeđa inteligenciju kada neko kaže da nešto ne radi jer to ne može prodati. Dok se mi kanimo da adresiramo stvarne probleme u društvu, kao npr. vršnjačko nasilje ili femicid, ljudi nam nestaju ili odlaze. Pa kad napravimo ta 'velika djela', svakako će biti kasno jer više neće imati ko da ih gleda. Snimat ćemo na njemačkom i švedskom da bismo doprli do 'naše' publike", rekla je.

Prošle godine je i sama poduzela inicijativu te režirala predstavu "Gidionov čvor". Ova predstava se bavi gorućim pitanjima i problemima koji se tiču školskog sistema, slobode izražavanja, vršnjačkog nasilja, kreativne slobode, utjecaja nastavnika, uloge roditelja, odgovornosti i jednih i drugih.

Reakcije publike su odlične te je očigledno da će ova predstava imati dug život. Mislite li da će se odgovorni u dogledno vrijeme ozbiljno pozabaviti problemom vršnjačkog nasilja, kao i femicida?

"Više ne mislim da u ovoj zemlji ima odgovornih niti da ima onih koje zanima da budu odgovorni. Ovo se sve pretvorilo u borbu za fotelje, novac, pozicije, veze. Kakva odgovornost, koga, prema kome? Radi se samo o moći i uvezivanju. Nadala sam se da će neki mlađi ljudi koji su došli na vlast imati svijest o odgovornosti, ali ispostavilo se da nisu došli na vlast nego su se dokopali vlasti, ruše sve pred sobom, odstranjuju neistomišljenike kao u nekim vremenima za koja smo mislili da su davno prošla. Što je najstrašnije, prošlost koriste samo da opravdaju svoju nekompetenciju. Niko od njih ne koristi prošlost da iz nje nešto nauči", smatra.

Da ne bude da je sve crno, smatra da među političarima postoji i nekolicina koja razumije da kolektivno mora biti ispred ličnog ako su na poziciji vlasti.

"Postoje oni koji razumiju da nisu tu da vladaju narodom nego da služe. Postoje ti ljudi, ali bojim se da ih je premalo. Ono u šta ja vjerujem je snaga individualne geste. Treba da se udružuju ljudi koji misle isto i korak po korak, dan po dan, ima nade da će se nešto promijeniti na bolje. Možda će naša djeca tome svjedočiti, ovdje, a ne negdje u inostranstvu. Nadam se", zaključila je Alispahić u razgovoru za Klix.ba.