Senad Bašić: Kada bismo mogli izvoziti humor, BiH bi bila najbogatija zemlja na svijetu

Za svoje studente ima samo riječi hvale.

"Mislim da su zaista talentovana generacija mladih ljudi. Uklopili su se u ovu elektronsku revoluciju, za razliku od nas starijih, i dosta njih već radi. Snimili su filmove, angažovani su na raznim projektima, rade za televiziju, serije... Događa se prirodan proces u kojem dolazi do smjene generacija. Kome Bog da zdravlja, može da glumi dok je živ, samo ne treba odustajati i upropastiti svoj talent, a i to se dešava", govori nam Bašić.

Mada nije oduvijek znao da je gluma poziv za njega, imao je sklonost prema poeziji i književnosti, što je dalo naslutiti da bi se mogao baviti glumom.

"Ispostavilo se da je ta sklonost prema poeziji i književnosti bila presudna da izađem na prijemni ispit na Akademiju scenskih umjetnosti. I to me povuklo. Nisam imao sklonosti prema drugim naukama kao što su matematika, fizika i slično. Već sam u gimnaziji, ako ne i ranije, bio strastven poetičar. Kao da sam osjećao neke vibracije od tih pjesnika, neke ritmove i zanimalo me šta znače te pjesme", pojašnjava nam Bašić.

Otkriva nam koliko je teško izaći iz uloge Faruka i biti samo Senad Bašić.

"Meni se to dešavalo i ranije. Bio sam jedno vrijeme, sedam-osam godina, Velija. Niko me nije znao kao Senada. Kad je izašao film 'Kod amidže Idriza' bio sam Fuke. Baš sam Dragana Jovičića neki dan pohvalio kada je prolazio pored mene u automobilu i rekao mi: 'Gdje si Sunaj Zaime'. Rekao sam mu da je prvi koji me nije nazvao Faruk, nego me prozvao po ulozi koju igram u Narodnom pozorištu i da zbog toga ima piće od mene. Bio sam potpuno šokiran. Međutim, ne smeta mi kada me zovu po ulogama, jer to znači da se publika saživljava s tim ulogama, ušli smo im u kuće, naročito kad je riječ o filmu i televiziji. To se dešava svim glumcima, ne samo meni. Niko Čkalju nije zvao Miodrag", govori bh. glumac.

Zadovoljan je, nastavlja, onim što mu je donijela 2019.

"Radio sam film s Jasminom Durakovićem koji treba izaći 2020., zatim s Dinom Mustafićem predstavu 'Snijeg', sa svojom klasom sam završio treću godinu i sve se nekako posložilo. Zdravlje je dobro, što je najvažnije, i ne mogu se požaliti. S obzirom na to da je tempo koji sam imao ranije bio nepodnošljiv, sada sam malo povukao ručnu. Jer ipak godine rade svoje i mislim da se čovjek mora malo pripaziti ako misli da živi", konstatuje Bašić.

Naš sagovornik nedavno je u društvu porodice proslavio 57. rođendan. Godine su za njega, kaže nam, samo broj kojem ne pridaje značaj.

"Apsolutno prihvatam svoje godine, jer stvari koje ne mogu promijeniti prihvatam. Nema potrebe da se sukobljavam s time da li će danas biti sunce ili snijeg, nego prihvatim da je kiša i uzmem kišobran. Prilagođavam se, ne nerviram se zbog toga", kaže Bašić.

Malo je onih koji se uz seriju "Lud, zbunjen, normalan" nisu smijali od srca. Upravo zbog toga zanimalo nas je znamo li se danas iskreno smijati i kako to Bašić komentira.

"Bosanci, čak i kad im je bilo najteže u ratu, uvijek su se smijali. U ratu su vicevi najbolje zvučali, najbolje su odjekivali. Valjda je to neki balans radosti života i blizine smrti, to ide jedno s drugim. Kada bismo mogli da izvozimo humor, mislim da bi BiH bila najbogatija zemlja na svijetu. Kada bi mogli da patentiramo viceve, da imamo autorska prava na viceve i da ih proglasimo nacionalnom baštinom, bili bismo najbogatiji", kroz osmijeh govori Bašić.

I smijali smo se tako neko vrijeme, sve dok nismo prešli na temu aktuelne političke situacije i migrantske krize koja vlada u našoj zemlji. Tu je Bašić ipak malo manje optimističan.

"Politika danas određuje gotovo sve. Nikad se nisam aktivno bavio politikom, politika se bavila mnome. Naravno da čovjek ne može izbjeći informacije koje dopiru do njega. Čuo sam jednu priču, možda je vic, a to je da su davne sedamdesete u jednom selu na Bjelašnici seljani pitali: 'A ko je taj Tito, zar je on na vlasti'. Nisu znali ni da je bio Drugi svjetski rat i ako je to tako bilo, možda je to recept za sreću", kaže glumac.

Odlazak mladih iz BiH komentira kao nečiji veoma smislen plan.

"Evropa traži radnike. A radnik je u principu ono što je bio rob, pogotovo radnik u Evropi, kome su oduzeta sva građanska prava. Bio sam šokiran kada su mi rekli da u Australiji 95 posto naše dijaspore ne može doći u domovinu, jer ne mogu sakupiti novac za to. S druge strane, nama izvlače radnu snagu, mi ih u BiH iškolujemo, uložimo ogroman novac... Nekad je to bilo regulisano u vrijeme Jugoslavije, nije se moglo tek tako izaći iz zemlje. Sjećam se da Tito nije dao sportašima da idu iz zemlje do 27. godine, jer su tada najbolje igrali. Takvo nešto bi trebalo ponovo uvesti. A s druge strane imamo navalu izbjeglica, gdje se radi privatizacija, zadržavaju ih u BiH. Imam osjećaj da će njima u jednom trenutku biti data radna prava, da će biti robovi, bit će im oduzeta građanska prava, neće tako lako doći do državljanstva. Dolazi dakle do jednog, rekao bih smislenog plana", smatra Bašić.

Stoga je njegova poruka političarima u 2020. godini veoma jasna.

"Volio bih da svi oni koji dođu na vlast malo manje vode računa o ličnim interesima i da se konačno shvati da su opšti interesi svih segmenata društva mnogo važniji od ličnih. Volio bih kada bi ispred Parlamenta BiH ili Predsjedništva bilo identično kao što je naprimjer u Kopenhagenu, gdje stoje bicikli, a nijedno vozilo. To sve govori. Ako imate poslanika koji vozi automobil od 200 hiljada eura i još takvih trideset, sve je jasno", kategoričan je Bašić.