Intervju / Zulfikar Filandra filmom odao počast radnicima u fabrikama: Mnogi su sebi oduzeli život zbog političara

Protesti radnika su, nažalost, odavno postali jednodnevna tema, kako za medije, tako i za vlast i društvo. Postavlja se pitanje da li danas vlada zabrinjavajući manjak empatije i ljudskosti i hoće li ubuduće stanje biti samo gore.

"Moj film upućuje na to da je empatija jedino rješenje. Telop 'Pobjeda' dolazi nakon zagrljaja, nakon što Velid izroni iz Drine i zagrli Ramba koji ga je spasio. Pobjeda jeste ime jedne fabrike, ali je i pobjeda nad mrakom. Naravno, nama u Bosni se ipak prvi put dešava kapitalizam i svjedoci smo teških spoznaja šta kapitalizam zapravo jeste i koliko je neempatičan. Sigurno nam se čini da nema empatije i zbog naših medija također i njihovog kreiranja naše javnosti i stvarnosti. Opet dolazimo do tog pitanja šta je u centru pažnje našeg društva i koliko nas to sto svakodnevno čitamo i gledamo oblikuje više od hrane koju jedemo. Međutim, pokazali smo mnogo empatije nedavno povodom tragedije u Jablanici", smatra Filandra.

Kada je riječ o protestima i pokušajima pobune u filmu, ovog reditelja dugo je zanimalo zašto se naši političari nimalo ne boje stanovnika ove zemlje.

"Mnogi su oduzeli sebi život ili ga izgubili pravo zbog domaćih političara i njihove pokvarenosti i koju su korupcijom kreirali, ali skoro nikad ne čujemo da je neko napao one koji su odgovorni za to. Mi jesmo jedno nasilno društvo, ali tako često je to nasilje usmjereno prema samima sebi umjesto da ono bude adresirano na pravu adresu", kazao je.

Kao što je već navedeno, radnik Velid pored svih problema koji su ga snašli postaje žrtva filmaša koje zapravo nije briga za njegovu patnju. Sve pozicije u "Pobjedi" su bliske rediteljevom privatnom ili porodičnom iskustvu.

"Ipak, ono što je mene najviše zanimalo je ta pozicija umjetnika sa strane za kojeg je Bosna samo motiv ili simbol, ta egzotizacija i reduktivna romantizacija nas ovdje. Prvi naslov filma je bio 'Sudar' i film sam opisivao kao radnici vs. hipsteri. Mi jako puno povjerenja dajemo strancima i tek u posljednjih nekoliko godina primjećujem da ljudi postaju kritični prema tome, što je znak da sazrijevamo", naveo je.

Dalje je kazao da on stanuje i radi u Njemačkoj te da zna da su to ljudi koji ne vjeruju u jednakost svih ljudi. Smatra da je to u 2024. jasno i da zbog njihovih vjerovanja BiH neće ući u Evropsku uniju i slično.

"Mislim da je simpatično da mi u maloj Bosni ipak vjerujemo u jednakost svih ljudi. Nedavno mi je jedna žena iz publike ovdje u Njemačkoj rekla: 'Ja vašu zemlju vidim crno-bijelu, a vi je vidite u boji.' To mi je bilo zanimljivo. Zato je jedan dio filma crno-bijeli, a drugi u boji", rekao je.

Najprije se zahvalio Senadu Milanoviću, koji glumi Velida i Damiru Kusturi, koji je glumio Ramba. Dodao je da su oni izuzetni glumci i profesionalci i bilo mu je zadovoljstvo raditi s njima. Producenti filma su Amra Bakšić Čamo i Adis Đapo, produkcijska kuća SCCA/pro.ba. Ostatak ekipe uglavnom čine glumci amateri. Pohvalno je to što je reditelj dao priliku mladim generacijama da se dokažu.

"Početak rada na ovom filmu je moja fascinacija prostorom oko rijeke Drine i mjestima kao Goražde i Vitkovići. Zato mi je jako bilo važno uključiti stvarne ljude u film i time je 'Pobjeda' dobila notu dokumentarnog filma. Hvala Aliji Suljagiću iz Vitkovića koji nam je najviše pomogao po pitanju učestvovanja lokalne ekipe. Dalje sam eksperimentisao s podjelom i radio s Kemilom Bektešijem, koji je naš mladi nadareni umjetnik, Ennisom Ćehićem, piscem i s Pauline Portugal, mladom rediteljicom iz Pariza", ispričao je.

"Pobjeda" je selektovana na Tallinn Black Night Film Festival, koji se od 1997. godine održava u Estoniji. Spada među najznačajnije evropske filmske festivale te otvara mogućnost za učešće na European Film Awards, Bafta Film Awards i Oscar.

"To je do sada najveće filmsko priznanje za mene. U pitanju je festival A kategorije. Konkurencija je potpuno internacionalna. Slatko mi je da pola godine nakon premijere filma na BH Film Festivalu u New Yorku dolazi takav poziv i selekcija", ispričao je.

Činjenica je da mlađe generacije rijetko kada imaju mogućnost za rad. Vjerujete li Filandra da će se bh. kinematografija ikada promijeniti po tom pitanju?

"Po meni, za bh. kinematografiju tri najveća izazova jesu podmladak, odnosno kontinuitet i ko je sve odgovoran što je toga tako malo, odsustvo filmske kulture mimo Akademije scenskih umjetnosti i nekoliko festivala te činjenica da mi više nismo zanimljivi svjetskoj filmskoj javnosti kao što jesmo bili do finansijske krize u Grčkoj, naprimjer. Tu se opet problematizira naše samopouzdanje. Naravno, bitno je to da se u našoj javnosti perspektiva prema našim filmskim radnicima pogoršala, vjerujem da je to zato što naši ljudi više ne vide sebe u tim našim filmovima. Time se sad postavljaju važna pitanja odnosa između glave, ruku i srca za bosanski novi film", naveo je.

U posljednjih nekoliko godina, dokumentarni filmovi naročito privlače pažnju bh. i međunarodne publike na Sarajevo Film Festivalu. Čini se da ova vrsta filma napokon postaje priznata i na našim prostorima.

"Da. U nekom smislu, možda je to ono što najviše zadovoljava potrebe naše publike i daje ljudima osjećaj viđenosti. Ove godine smo dobili dva izuzetna dokumentarca: 'Dnevnici moga oca' Ade Hasanovića i 'Nebo iznad Zenice' Zlatka Pranjića i Nanne Frank  Møller. Moj drugi film ove godine je kratki dokumentarac 'Sister'. Njime sam pokušao napraviti portret svih osjećanja perioda pandemije u Bosni. Deset hiljada ljudi je izgubilo život tada i ja sam izgubio dva člana porodice. Očigledno je da je teško, ali mislim da je jako neodgovorno ne vraćati se u taj period i ne tematizirati ga više. Tim ljudima to dugujemo", ispričao je.

U filmu "Sister" prikazao je dijelove svog života u neizvjesnom periodu kada je vladala pandemija. Tada je i odlučio napustiti domovinu.

"Da, u tom neizvjesnom trenutku se upravo ta negativna samopredstava koju volimo da gajimo, potvrđuje. Na početku 2022., mi službeno i jesmo najgori u Evropi, jer nekoliko mjeseci imamo najveću stopu smrtnosti po hiljadu stanovnika. Rat nam je došao iz Beograda i Zagreba, ali 30 godina kasnije, naš katastrofalni odgovor na pandemiju je samo naš. Sve te emocije su bile motiv za preseljenje u Njemačku, gdje je za mene najjednostavije bilo otići sa studentskom vizom i gdje sad radim na Akademiji za umjetnost i dizajn Karlsruhe. Osjećanje je da u Njemačkoj stanujem, a da u Bosni živim. U Bosnu sam zaljubljen, tu je moja porodica i tu su mjesta koja sanjam dok šetam okolo po hladnoj Njemačkoj", rekao je.

Zanimalo nas je planira li uskoro rad na novim projektima i da li je život u Njemačkoj utjecao na odabir tema koje će ubuduće obrađivati u svojim filmovima.

"Kada sam završio ovaj film, a neke stvari u njemu se sigurno ne bi desile kako su se desile bez novog iskustva dijaspore i Njemačke, formirala mi se misao da mi moramo shvatiti da sve ono što nam se desilo, a grozne stvari su nam se desile, da smo mi ipak preživjeli. Samim tim što smo preživjeli, postali smo autoritet, ekspert za neke stvari u svijetu, a ne žrtva. Bosanci nisu glupi, nego rijetko pametni i rijetko iskusni ljudi. Ne treba nam neko sa strane, ko dolazi iz zemalja prividnog mira ili zemalja koje eksploatišu i razvaljuju druge zemlje, da nam nešto objasni ili da nas nauči kako to mi da živimo u svojoj zemlji. Volio bih snimiti idući film vođen tom mišlju", zaključio je.