Almir Mujkanović: Saradnja pozorišta i kazališta u Mostaru je model na koji se drugi ugledaju
Narodno pozorište Mostar obilježava 70 godina svog postojanja. U kakvom stanju ova važna kulturna institucija dočekuje ovaj veliki jubilej? Kratak i krajnje pojednostavljen odgovor bi bio: u dobrom stanju. Prema arhivskim podacima kojima raspolažemo, ovo je najbolja pozorišna sezona u zadnjih trideset godina, uzimajući u obzir objektivne i mjerljive parametre i oslanjajući se na broj premijera, broj nastupa kao i druge sadržaje koje nudimo našoj publici.
Pozorište već odavno ima jasnu umjetničku profilaciju i ugled u društvu, ali ne možemo zanemariti činjenicu da su se desili tektonski poremećaji tokom i neposredno nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu koja nije poštedjela ni Narodno pozorište. U tehničkom i kadrovskom smislu, mi smo iznova izgradili pozorište doslovno iz ruševina i pepela tako da nas ove sezone očekuje pet premijera, preko stotinu repriznih izvođenja, brojna gostovanja te organizacija međunarodnog festivala komedije "Mostarska liska", kao i suorganizacija manifestacije "Mostarsko ljeto". Mislim da ćemo tek nakon nekog vremenskog otklona moći krajnje objektivno prosuđivati sadašnji rad, ali ja se pouzdavam u sud ljudi koji me zaustavljaju na ulici i čestitaju nakon svakog projekta koji završimo. Ovdje se ne smijemo zavaravati, mostarska publika je krajnje zahtjevna i ne prašta promašaje tako da u svaki novi poduhvat, a u ovim uslovima svaka predstava je poduhvat za sebe, mi ulazimo krajnje ozbiljno i predano s nadom da će predstava biti dobro prihvaćena jer bez publike, ni pozorište ne vrijedi.
Kuća koju vodite posljednjih godina stala je na noge tako da sad može planirati dalji razvoj. Gdje vidite Narodno pozorište za tri ili pet godina? Mi se nećemo zadovoljiti samo time da smo "stali na noge" već želimo biti predvodnici pozitivnih promjena u gradu, zajedno sa drugim akterima društvene scene. Kada procjenjujem učinjeno u proteklom periodu otkako sam na čelu kuće, u umjetničkom i estetskom smislu možemo imati dvojbi koja predstava je ostavila veći trag i o tome mogu postojati različite ocjene, ali za mene kao direktora kuće, najvažnija vijest jeste da je Narodno pozorište Mostar finansijski stabilno bez ikakvih dugova prema bilo kome. Poređenja radi, prije nešto više od četiri godine kada sam preuzimao pozorište, zatekao sam dubioze od preko 650.000,00 KM; preko trideset raznih tužbi, blokirane bankovne račune te niz drugih kadrovskih i tehničkih problema, a Narodno pozorište je bilo samo vijest u rubrikama crne hronike.
U međuvremenu, mi smo se (re)profilirali kao predvodnik integrativnih procesa ne samo u Mostaru već i šire, što je jako važno za cijelo naše društvo koje je još uvijek u nekom procjepu, nespremno da na prošlost gleda upravo tako, kao na stalnu promjenu čiji zarobljenik ne smijemo postati. Ove napore publika najviše i cijeni i mislim da smo pokazali kako je moguće vrlo uspješno sarađivati sa drugim i drugačijim, opet ostati "svoj i uspravan". S druge strane, jako je važno da ljudi koji čine pozorište i od čijeg rada ovisi produkcija ove kuće imaju kakvu takvu finansijsku sigurnost te pristojne uslove rada. Daleko je to od onoga što zaslužujemo i što nam po civilizacijskim uzusima, ogledajući se na druge teatre iz regije i uzimajući u obzir obim i vrstu posla, pripada.
Moram reći da sam poprilično skeptičan kada su u pitanju najave o spajanju Ministarstva kulture i sporta i Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke. Bojim se da će kultura u tom slučaju dodatno biti marginalizovana kao što je to slučaj u Hercegovačko-neretvanskom kantonu s našim ministarstvom. Ministar ulaže određene napore da kultura koja je po Ustavu FBiH na nivou kantona, dobije bolji status i u tome ima nekih pomaka, ali gledajući budžet Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK i dio koji bude potrošen na kulturu, konkretno na Narodno pozorište, iznosi su zanemarivi i kreću ispod 0,3 posto od budžeta Ministarstva.
Rekao bih da na kantonalnom nivou imamo Ministarstvo obrazovanja kojem je kultura tek neželjena opterećujuća stavka. Dovoljno je reći da je i ovih 0,3 posto za Narodno pozorište na neobavezujućem dijelu budžeta, na grantu da bi vidjeli kakav je tretman. Ja bih pohvalio napore ministarstva koje iz godine u godinu u određenom iznosu povećava sredstva, ali bez dubinske analize i reforme, te iskrenijeg odnosa prema kulturi, nikada nećemo doći na nivo na kojem su institucije u Sarajevu ili nekim drugim regionalnim centrima. Svojevrsnu amortizaciju ovakvog odnosa vrši Grad Mostar koji u poređenju s drugim gradovima i opštinama procentualno izdvaja možda i najviše za kulturu i bilo bi nekorektno ne zahvaliti gradonačelniku Ljubi Bešliću i njegovim saradnicima iz Službe za kulturu.
Što se tiče daljih projekcija rada Narodnog pozorišta, u poslovnom smislu, pred nama su sada izazovi druge vrste jer ne možemo sebi priuštiti luksuz da se oslanjamo samo na budžetska sredstva kada su u pitanju finansije pozorišta. U našem društveno-političkom kontekstu i u datom trenutku, orijentacija na izvore finansiranja iz međunarodnih, prevashodno EU fondova je imperativ i stvar je prilagodbe pozorišta novim okolnostima. U tom smislu, fokus će nam biti na jačanju kadrovskih kapaciteta sposobnih osmisliti i realizovati naše aktivnosti na tzv "projektnim načelima". Uporedo, mi predano radimo na tehničkom osavremenjavanju pozorišta te jačanju glumačkog ansambla koji je već sada na tom nivou da može odgovoriti i na najzahtjevnije umjetničke zadatke. Općenito, trendovi u pozorištu su u svakom smislu u uzlaznoj putanji i nadam se da će takvi i ostati pa ćemo vidjeti gdje ćemo biti za tri ili pet godina.
Šta možemo najaviti za naredni period, kratkoročno, šta očekuje zahtjevnu mostarsku teatarsku publiku? Do kraja godine, nas očekuje premijera predstave "U ime identiteta" rađena po motivima teksta Amina Maloufa u režiji Tanje Miletić Oručević i koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem Mostar i Studiom za izvedbene umjetnosti iz Mostara, a koji u cjelosti finansira Međunarodna organizacija za migracije.
Nakon toga, planiramo raditi predstavu po tekstu "Huzur" Martine Mlinarević u režiji slovenačke rediteljice Alme Lapajne i dramatizaciji Adnana Lugonića. Takođe, pripremamo predstavu za naš međunarodni festival komedije "Mostarska liska 2020" te brojna gostovanja kako drugih pozorišta na našoj sceni tako i Narodnog pozorišta širom Bosne i Hercgegovine, ali i u drugim zemljama.
Koju poziciju kultura ima danas kod nas te na koji način možemo raditi da se situacija poboljša? Greška koju kulturni akteri, naročito tzv. institucionalna kultura kojoj pripadaju javne ustanove, iznova ponavljaju jeste da čekaju kako bi im neko dao na značaju. Takvi vrijednosni sudovi su stvar prošlosti i svako ima onakvu poziciju u društvu kakvu zahtijeva i za kakvu se izbori svojim radom i zalaganjem. Primjer vam mogu biti institucije kulture u Mostaru koje su, bez obzira što ni sada situacija nije tako dobra, doživjele odreda preporod upravo jer su inicijalne i najsnažnije promjene došle iznutra, iz samih ustanova. Pogledajte primjer Centra za kulturu Mostar, Pozorišta lutaka, Simfonsijskog orkestra, Lutkarskog kazališta i drugih koji su svijetli primjeri ovoga grada. Upravo njihove primjere trebaju slijediti i drugi pa ćemo sve manje na kulturu gledati kao na nešto što treba "popraviti" već što treba slijediti. Ovdje ću biti neskroman kada kažem da rad i saradnja Narodnog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta već sada jesu model na koji se drugi ugledaju, ne samo u kulturi već i u drugim segmentima društva i to je na neki način naš zajednički doprinos izgradnji boljeg društva kojem težimo.
