Amir Šećić, autor knjige "Teško da sam bio dijete": Najveća pobjeda mi je što sam zarađujem

Knjiga "Teško da sam bio dijete" svjedoči o njegovoj pobjedi nad nesretnim okolnostima, preprekama i životnim iskušenjima koja je prošao nakon što ga je kao bebu majka ostavila, a uprkos svemu ostao je častan i pošten i takav s ponosom nosi prezime svog oca.

"Rođen sam 10. novembra 1995. u Tuzli. U bolnici sam bio tri dana. Nakon ta tri dana, moja majka je pobjegla iz bolnice, a ja ostajem u njoj. Iz bolnice sam prebačen u Dom za nezbrinutu djecu Tuzla gdje sam živio do svoje dvadesete godine. Oca nikada nisam upoznao, ubijen je u Srebrenici 1995. godine. U domu sam preživio mnogo toga, jer je u istom tom domu bilo smješteno devedeset posto djece iz Srebrenice. Iz tih razloga knjiga je nastala", opisao je Amir Šećić svoj trnovit životni put u kratkim crtama.

Odrastanje bez roditelja, ljubavi majke i oca, podrške, pomoći, savjeta najbližih, sa saznanjem da ga je majka napustila, najteža je bol ovog mladića koju nosi kroz život. Dijelio je istu sudbinu mnoge djece iz Srebrenice. Bio je sam i u svojim pobjedama, ali i porazima. Ipak, ispravnim razmišljanjem i odlučnošću da učini svoj život najboljim što može, izborio se za pravi put i samostalnost, posao od kojeg živi. Završio je osnovnu i Srednju saobraćajnu školu i stekao zvanje vozača motornih vozila i PTT tehničara. Danas radi u ugostiteljstvu i sam zarađuje za svoju koru hljeba i krov nad glavom što je njegova najveća pobjeda.

"Kada živite u domu sa ljudima koji su preživjeli streljanje i gledali smrti u oči, onda se i u vama budi hrabrost, borite se da budete hrabri kao i oni. U domu je većinski dio djece bio iz Srebrenice kao i ja, no ja sam bio beba i ne sjećam se tog pakla i tog rata, ali sada se borim u ovom svom ratu koji nije stao i u mom životu je tek počeo. To je razlog mog pisanja", govori ovaj hrabri mladić.

Knjigu "Teško da sam bio dijete" pisao je dvije godine, a za njeno štampanje imao je pomoć Beriza Turnadžića, Bosanca koji živi i radi u Americi. Sretan je da je njegova priča, satkana od mnogih gorkih, ali i lijepih emocija, došla do mnogih i dalje se širi.

"Svi koji su se putem medija upoznali sa knjigom, kontaktirali su me preko Facebooka ili su došli do mog broja telefona i stalno mi upućuju čestitke, zainteresirani su za kupovinu knjige i imaju želju da je promoviramo u njihovom gradu. Svako njihovo javljanje donosilo je brojna pitanja, a i oni i ja smo emotivno doživjeli te razgovore praćene bolom i suzama. Mnogi od njih imaju svoju djecu, i zanimalo ih je kako sam živio i odrastao uskraćen za mnoge stvari, u ustanovi gdje je šansa za dalji uspjeh minimalna", nastavlja Amir.