Amir Šečić životnu golgotu pretočio u knjigu: Željan sam ostao očevog zagrljaja

U Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli Amir je proveo 20 godina svoga života. Nakon osnovne, završio je i Srednju saobraćajnu školu u ovom gradu.

Priča nam da mu protekle dvije decenije nisu bile lake, bili su brojni trenuci kada mu je trebala podrška porodice, ali na to, nažalost nije mogao računati.

"Život u domu je bio zaista težak. Svako ko živi u jednoj takvoj ustanovi prije svega duboko upoznaje sebe, a potom i druge. Svi smo jedni drugima bili braća i sestre. Žalosno je možda što se nismo upoznali na nekim drugim mjestima, ali desilo se to što se desilo. Svaki dan sam se susretao s nekom novom pričom koja me dodatno jačala. Mi živimo brže od života, jer moramo razmišljati doslovno deset godina unaprijed", ističe Amir.

Njegovo djetinjstvo nisu obilježili crtani filmovi, a dolazak svakog praznika sa sobom je najavljivao bol i suze.

"Svaki praznik je bio pogrešno vrijeme, jer nemaš kome od porodice da ga čestitaš. Uvijek očekuješ da će ti, naprimjer rođendan ili Novu godinu majka čestitati, ali u surovoj stvarnosti uvjeriš se da ti to zapravo nema ko učiniti, osim prijatelja i nekih bliskih ljudi, koji opet ne mogu zamijeniti roditelje", dodaje Amir.

U jednom dijelu knjige ovaj mladić kaže da je u domu, skupa s ostalim vršnjacima imao sve, izuzev onog najbitnijeg – roditeljske ljubavi.

"Zar nam je bilo šta to moglo zamijeniti? Ne znate kako to ubija čovjeka, pogotovo onog koji šuti i krije istinu, čak i od sebe samog. Puno puta sam vidio kako majka grli svoga sina, puno puta sam osjetio probadanje u srcu. Pokušavam da ne gledam spajanje ta dva srca koja postaju jedno i kucaju kao jedno", odlomak je iz knjige "Teško da sam bio dijete".

Sebe opisuje kao komunikativnu i snalažljivu osobu, a ove osobine pomogle su mu prilikom koračanja na putu u nepoznato, odnosno prilikom napuštanja Doma za djecu bez roditeljskog staranja.

"Mogu reći da nisam imao problema prilikom suočavanja s drugim načinom života. Nakon izlaska iz doma neko krene pogrešnim, a neko pravim putem. Ja sam se odlučio da idem u pozitivnom smijeru. Danas radim, borim se kroz sve ove dane. Mogu reći da mi ne fali ništa i da sam u određenoj mjeri sretan i ispunjen. Morao sam se navići živjeti bez svojih roditelja, imam oko sebe određenu grupu prijatelja, a trudit ću se da budem uspješna osoba", naglašava ovaj mladić.

Fotografija kao uspomena na oca

Posmrtne ostatke svoga oca Ibrahima pronašao je 2013., a iste godine ih je ukopao u Memorijalnom centru u Potočarima.

"U Srebrenicu odlazim svaku put kada mi to obaveze dozvole, a za taj korak se moram i psihički pripremiti, jer svaki moj odlazak tamo znači i ponovno suočavanje s onim što duboko nosim u sebi", priča nam ovaj hrabri mladić koji jednu fotografiju čuva kao uspomenu na svoga oca.

Smatra i da sva istina vezana za srebrenička stradanja mora izaći na vidjelo.

"Srebrenica se nikada ne smije zaboraviti, ali i nikome ponoviti. Iako nisam bio rođen u vrijeme pada Srebrenice, sva ta dešavanja su ostavila dubok pečat u mom životu. I prije mog rođenja rat mi je uzeo ono najvažnije u životu", naglašava Amir.

Inače, Amirova knjiga koju je pisao nešto više od dvije godine bit će promovisana u četvrtak, 14. decembra ove godine u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli s početkom u 19 sati.