Iako je tokom 20. stoljeća izumrla, ova imućna pravoslavna trgovačka porodica značajna je po mnogočemu za Sarajevo. Ostavljanjem dijela imovine u naslijeđe gradu pružena je mogućnost uvida u kulturu stanovanja dobrostojećih porodica tadašnjeg vremena, a specifikum je ove porodice, posebno za vrijeme Maksima Makse Despića, da su se pod okriljem njihova doma održavale prve pozorišne predstave u BiH.
Već ulaskom u ovaj objekt zaplovite u neko drugo vrijeme, prepuštajući se atmosferi negdašnjeg načina života, pitomijeg i bez današnje savremene tehnologije.
Kustos muzeja Despića kuće Senad Kuč ističe za Fenu da je posebnost ovog objekta u spoju otomanskog i austrougarskog stila uređenja. Prvi sprat kuće uređen je u otomanskom stilu, od kojih jedan njen dio datira iz 17. stoljeća kao najstariji. Kasnije je porodica od komšije preko puta kupila kuću na dva sprata, te spojila dvije cjeline u jednu.
"Kada krenemo unatrag 250 godina i šest generacija Despića, prvi koji je došao u Sarajevo živio je u prostoru današnjeg muzeja Despića kuće. Dvadeset godina se porodica bavi ćurčijskim zanatom, bili su krznari. Poslije toga se rodio Maksim Despić i u njegovo je vrijeme porodica doživjela zlatno doba, imala je pet dućana u gradu i tri kuće. Ova je bila najveća", istaknuo je on.
Maksim Despić je bio značajan po političkoj ulozi u društvu, što je bila odlika bogatijih porodica. Osim toga, uradio je iznimno značajnu stvar za kulturu grada i BiH - u velikoj gostinskoj sobi na prizemlju otvorio je prvo privatno pozorište u BiH. Prvi glumac je bio on, iako je ponekad glumio i njegov mlađi brat, a ponekad je pozivao i učitelje iz grada.
"No, insistirao je da on izvodi pozorišne predstave, dok je za repertoar birao komedije. Volio je da goste zabavi i razveseli, to je bio način društvenog života u to vrijeme, što je vidio u zapadnoj Evropi i odlučio i sam pokrenuti. Pozorište u to vrijeme u BiH nije postojalo. Gosti iz bogatijeg sloja grada koji su dolazili na predstave poslije bi ostajali na dogovorima o poslu", ustvrdio je on.
Društvene promjene dovele su i do značajnih promjena u kulturi stanovanja. Tako je i drugi sprat Despića kuće u potpunosti opremljen u centralnoevropskom maniru. Prostorije podsjećaju na bečke salone, što je posebno uočljivo po namještaju iz Austrije i Venecije - ukućani su u osmanskom periodu spavali na podu, a sada na krevetima, počinje se sjediti za stolovima, a tu je i klavir uz koji su se ukućani opuštali.
"U sobi Maksima Despića, prostoriji koja se odlikuje prelazom između osmanskog i austrougarskog perioda, nalazi se mnogo njegovih uspomena s putovanja. No, on nije donosio klasične suvenire, već predmete koji su se koristili, poput perzijskog ćilima, sata engleske proizvodnje ili rahli za čitanje iz Jerusalema", istaknuo je Kuč.
O veličini Maksima Despića govori i testament od 29. marta 1921. godine koji je ostavio porodici dajući upute o njegovom pogrebu kada umre, temeljene na skromnosti, ali i naglašavajući kako je za života "putujući obišo pola svijeta i nauživo se svake slasti i ljepote". U njemu precizira i koliko novca ostavlja srpskoj, rimokatoličkoj, muslimanskoj i jevrejskoj sirotinji.
Kuća je obnovljena prije 15 godina u skladu s autentičnim izgledom, a u procentu višem od 90 posto je originalna, podrazumijevajući namještaj i predmete iz osmanskog i austrougarskog perioda koje je porodica kupovala i koristila.
"Pošto je porodica Despića izumrla, ovaj je muzej lijep pokazatelj kako je dobro nešto ostaviti u gradu da se vidi. Imena se mijenjaju, porodice dolaze i odlaze, ali neke stvari kao što je ova kuća ostaju i za buduće generacije", zaključio je Kuč.
Broj turista, posebno stranih, koji posjećuju Despića kuću viši je svake godine od 5 do 10 posto. Tokom ljetnih mjeseci ove godine je zabilježeno do 2.000 posjetilaca, dok na godišnjem nivou taj broj iznosi između 6.000 i 7.000 turista.
Italija, Njemačka i Turska su zemlje iz kojih dolazi najveći broj turista u posjetu ovom muzeju, a iz susjednih zemalja prednjače Hrvatska i Slovenija.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
