Glasovi i plač pravoslavke, muslimanke, časne sestre i Jevrejke u novom pjevanju Srebreničkog inferna

"Ja vjerujem u te dvije snage koje nose ove dvije – i sve tri ili četiri naše monoteističke tradicije", kaže Latić.

Latić je u nekoliko navrata istakao kako je "Srebrenički inferno" pisao po diktatu vlastite savjesti. Autor muzike je Đelo Jusić, koji je u muzici vidio srebreničku žrtvu kako pada u bezdan, pa je po njoj napisao svoju kompoziciju.

"'Ti koga nisam mogao da spasim, saslušaj me!' pisao je Česlav Miloš u svojoj znamenitoj pjesmi 'Spasenje'. Pišući o tome zlu, mi pisci pišemo pod pritiskom svoje savjesti, pritiskom koji neće prestati za našeg ovozemaljskog života. 'Čemu poezija poslije Aušvica?' Da, ali kako bi bilo moguće živjeti, a ne reagirati na to Zlo, na Aušvic, Jasenovac, Srebrenicu, Hudu Jamu...?! To bi značilo: izdati svoje umjetničko pozvanje, izdati dar koji nam je Bog dao! Zamislite, u ovoj našoj tuzi, stidu, kletvi... da nemamo umjetničkih djela o genocidu i drugim ratnim zločinima počinjenim nad ljudskim bićima samo zbog toga što pripadaju nekoj drugoj religiji, jeziku, zemlji... – na što bi nam život ličio? Zamislite svijet poslije Drugog svjetskog rata bez Picassove 'Guernice'? Bez Goranove 'Jame', Bulajićeve 'Bitke na Neretvi'? Bez 'Šindlerove liste' i 'Pijanista'?", govori.

Osvrćući se na djela bh. umjetnika, Latić kaže kako se slaže s riječima Safeta Zeca "Zadatak umjetnosti jeste da bilježi i govori o historiji". Ističe kako umjetničko znakovlje traje kroz vrijeme, kako njegovu radijaciju ne mogu zaustaviti vojske ni vlastodršci.

"Muzej u Memorijalnom centru u Potočarima trebalo bi da sabere i na tom mjestu – kao i u drugim muzejima u zemlji i inozemstvu – čuva svaki umjetnički dokument, čak svaki umjetnički pokušaj – kao što njegovi službenici sakupljaju i čuvaju ne samo kosti, nego i privatne stvari naših neprežaljenih žrtava koje nije pojela zemlja", kaže.

Osvrnimo se na ono što su Jevreji uradili s jednim i drugim ostacima povezanim s holokaustom koji je njih, kao nekršćansku zajednicu na tlu Evrope, zadesio, govori Latić.

"Doći će vrijeme kada će i umjetničke dokumente bh. umjetnika čuti, vidjeti i čitati naraštaji ne samo u Banjoj Luci, nego i u Beogradu i Moskvi. Ko je, tokom užasa Trećeg Reicha, mogao zamisliti da će se 'Dnevnik Anne Frank' jednog dana moći naći u svakoj knjižari i čitati u svim bibliotekama na tlu Hitlerove Njemačke i Austrije i u njezinoj rodnoj Holandiji?", kaže.

Latić ponovo spominje Zeca, nabrajajući pritom Đelu Jusića, Mersada Berbera i Abdulaha Sidrana - one koji su umjetnički reagovali na zlo genocida. To su umjetnici evropskog nivoa, govori Latić, ističući kako je ponosan što ima priliku biti u njihovom društvu.

"Fasciniran sam Zecovim opusom! Stoga se evo već godinama zalažem da ti naši najpoznatiji umjetnički dokumenti govore svoju umjetničku istinu u svjetskim metropolama. Moj sin Muhammed Latić, sam umjetnik, kompozitor, i po karijeri diplomat, radi na inicijativi da se 'Srebrenički inferno' izvede u Briselu i u New Yorku, u zgradi UN-a, s ciljem da se kultura sjećanja na genocid postavi u međunarodne okvire. Prije nekoliko godina on je, gotovo sam, u saradnji s Kabinetom turskog predsjednika Erdogana i Predsjedničkim simfonijskim orkestrom, organizirao izvođenje ovog oratorija u Ankari", govori.

Na koncu ističe kako bi volio da velike svjetske filharmonije izvode ovo djelo i uvrste ga u svoje repertoare svakog jula, kako bi se na ovaj način svijet ujedinio u obilježavanju genocida u Srebrenici.