Goran Simić: Ljudi ne čitaju jer smo sve manje obrazovani, a tehnologiju koristimo kao izgovor
"Kada bi poezija bila dovoljno jednostavna da bismo je mogli svesti na poruku ne bi je ni bilo, lako bismo je zamijenili pamfletima. Poezija, međutim, istovremeno ne može bez obraćanja. Obraćam se zajednici čitatelja koji se ne mire s besmislenim svijetom u kojem se ne smijemo ni zapitati nad nepravdama koje nas okružuju", rekao je Simić.
Na pitanje koliko su mladi danas zainteresirani da pišu i književno se izražavaju, Simić kaže da redovno dobija rukopise mladih pisaca i spisateljica.
"Nažalost, njihov rad nije vidljiv jer se najveći dio izdavaštva bazira na onome što je isplativo (prevodi bestselera, literatura banalnosti) ili, što je još gore, država afirmiše književnost koju niti ko želi, niti kome treba. Sve od novca poreskih obveznika", rekao je Simić ističući kako mu kanadska iskustva govore da se investicija države u popularizaciju književne riječi i afirmaciju kulture čitanja itekako isplatila.
Od 1996. godine Simić živi i radi u Kanadi. Objašnjava kako svako od nas najviše voli historijski period u kojem je ostala njegova mladost, a on se, ističe, sjeća jednog divnog Sarajeva.
"Ali ja sam i u ratu, u stalnoj životnoj opasnosti, uprkos svemu, živio jedno divno Sarajevo. Kao i mnogi, vjerovao sam da poslije rata može biti samo bolje i lakše. Nisam bio upravu. Ima i gorih stvari od ubijanja. Gore od toga je gubljenje motiva za život", rekao je Simić.
Sarajevo mu je, priznaje, dalo mnogo ljubavi i mnogo patnje.
"Nadam se da ću u ovom gradu ostaviti barem toliko traga da se zna da bez njega nisam postojao. Teško mi je u Sarajevu, kao što je teško živjeti s najvećom ljubavlju: ni na šta nisam ravnodušan, sve me dira. Sarajevo je rodni grad moje djece i mojih pjesama", rekao je Simić.
Siromaštvo i neobrazovanost uzrok lošeg stanja u kulturi
Kultura u BiH je na marginama političkih i javnih interesa, a Simić razlog vidi u siromaštvu i neobrazovanju.
"Imamo još jedan problem: sasvim neosnovano očekujemo podršku za razvoj kulture od ljudi koje biramo na vlast. A oni su, nažalost i najčešće, šljam našeg društva u svakom pogledu ili partijski dodvornici. Nema to veze s nacionalnim predznacima, jer nema razlike između vijećnika u RS-u koji izjavljuje da nikad nije bio u pozorištu i između načelnika jedne sarajevske općine koji ne želi da se bavi pitanjem Zemaljskog muzeja jer na ide u muzej pošto je tamo hladno", zaključio je Simić.
Ističe kako je za četrdeset i pet godina, koliko se bavi kulturom, svjedočio periodima u kojima smo u umjetnosti bili na vrhu i periodima u kojima smo padali.
"Preživio sam opsadu Sarajeva i u ratu je nekolicina nas koji smo ostali vjerovala da umjetnost spašava život. Obnavljali smo rad rasturenog Udruženja Književnika, osnovali internacionalni PEN, spašavali knjige iz zapaljene Vijećnice znajući da ćemo se slabo sastati s budućnošću ako ne sačuvamo prošlost. Sada se pomalo čini kao da nam je prošlost dobra samo za koristoljublje onih koji misle da historija književnosti BiH počinje od prvih demokratskih izbora", rekao je Simić dodajući kako se na današnjem tržištu traže budale jer "budale ne čine zajednicu pa postojećem sistemu ne mogu ništa".
Neobrazovanost = podobnost
U Kanadi je počeo pisati na engleskom jeziku. Udruženje kanadskih pisaca (CAA), koje predstavlja najznačajniju profesionalnu književnu organizaciju u Kanadi, mu je 2012. godine dodijelilo nagradu za knjigu "Svitanje u očima Snješka Bijelića" (Sunrise in The Eyes of The Snowmen). Simić kaže da je divno biti u društvu Leonarda Cohena, Michaela Ondaatiea, Margaret Atwood (dosadašnji laureati) i da mu je ta nagrada dala glas kao piscu migrantu.
"Ponosno nosim taj simbolički kapital, vjerujući da sam svojim radom otvorio vrata i nekim drugim umjetnicima, jer je to doprinijelo tome da kanadska javnost probudi svoju strast prema novom i nepoznatom, prema piscima iz drugih kultura. Svaki dan na listi čekanja čitalaca u kanadskim bibliotekama nalazi se po 300 ljudi i to mi je možda najveći kompliment", rekao je Simić.
Iako zbog napretka tehnologije ljudi imaju sve manje vremena za čitanje, Simić u tome ne vidi opasnost i ističe kako, naprimjer, njegovoj poeziji neće naškoditi ako je neko čita s ekrana.
"Ljudi ne čitaju jer smo sve manje obrazovani, a tehnologiju koristimo kao izgovor. Čitanje zahtijeva napor, a danas se promoviše siromaštvo duha, afirmiše se kao dobro to što su ljudi nepismeni i žive kao goveda koja gledaju u TV ekrane bez ijedne misli u glavi. U tome je problem našeg društva. Takve ljude je najlakše i politički izmanipulisati jer se nalaze u zoni komfora gdje ne postoji niti nijansa pobune, niti intelektualnog angažmana", zaključio je Simić.
Goran Simić je rođen 1952. godine u Vlasenici, a od 1996. živi u Kanadi. Piše i kratke priče, radiodrame, a radio je i kao urednik književnih časopisa. Poezija mu je objavljivana u domaćim i svjetskim antologijama. Objavio je više od dvadeset knjiga, a pjesničke knjige su mu prevedene na više od deset svjetskih jezika.
