Haris Burina za Klix.ba: Želim ostati normalan čovjek koji se raduje malim stvarima

Naglasivši da je publiku danas lakše rasplakati nego nasmijati, ovaj istaknuti glumac poručuje da ima samo jedan cilj – publiku koja mu pokloni svoju pažnju otrgnuti na sat ili dva iz sumorne svakodnevnice.

"Komedija je jedina koja u ovom trenutku može na neki način kazati ljudima da pozorište nije ništa drugo nego jedan medij koji ne može promijeniti svijet, ali zasigurno može makar na jedan dan promijeniti mišljenje", poručuje on.

Kada je riječ o početku pozorišnog života ovog ostvarenja Burina ističe da za taj čin Tuzla nije izabrana bez razloga.

"Tuzla je u ovom slučaju simbolična. Volim ovaj grad i izuzetno poštujem ovdašnju publiku, koja je jedan od najboljih i najobrazovanijih partnera pozorišta. U ovom gradu je najstarije pozorište u našoj zemlji i u ovom gradu je najveća trema kada se izlazi na binu, jer u gledalištu se nalaze mladi ljudi. S druge strane, imate ljude koji poznaju pozorište i koji su apsolutno kvalifikovani da ocjene šta je dobro, a šta ne i zbog toga imam užasnu tremu", otkriva on.

Smatra i da je svakom glumcu važno da se okuša u raznim žanrovima i da kroz svoju karijeru radi na različitim likovima.

Za sebe kaže da je uvijek bio neko ko je darovit za komediju, ali život i karijera su ga tjerali da igra likove koji su prilično ozbiljni.

"Komedija je najzahtjevnija u svakom slučaju, jer je veliki izazov izaći sam pred publiku i ponuditi ljudima smijeh. Vi morate biti sposobni da se šalite na svoj račun da biste onda mogli da proizvodite smijeh na tuđi. Nikad se nisam libio biti neko ko ne bi mogao da se nasmije na svoj račun", nastavlja Burina.

U posljednje vrijeme jako često se može čuti da stand-up scena u BiH doživljava svoj uspon, međutim, naš sagovornik posebno naglašava da je ovakva forma postojala i prije 33 godine, a kao primjer navodi svima dobro znanu Audiciju koja je ostala u dubokom sjećanju brojnim generacijama.

"Audicija je bila stand-up komedija, samo što je bila kvalitetna predstava. Onda su kroz vrijeme ljudi iz raznih razloga, svojih pobuda, tehničkih mogućnosti... počeli da to izvode individualno. Svoju predstavu nazivam (ne)stand-up iz prostog razloga - vidim kakvi su se tu sve ljudi skupili i prodaju folove, odnosno igraju za novac", priča on.

Za stand-up komediju kaže i da je riječ o formi koja je najteža, jer je velika stvar izaći sam pred publiku i ponuditi kvalitet, a uz sve to opustiti i nasmijati ljude.

"Meni je stalo do kvaliteta, a kada sam rekao (ne)stand-up želio sam se braniti od onih koji su se preko noći pretvorili u glumce, a ja pokušavam svaki put da izađem kao pravi glumac i profesionalac, odgovoran prema publici i ljudima. Na kraju krajeva, izuzetno treba poštovati svakog ponaosob ko je platio kartu", smatra naš sagovornik.

Sušta suprotnost Ćorkanu

Inače, "Tako je govorio Lepi" sušta je suprotnost monodrami Ćorkan, a koju je Burina nedavno na sceni izveo po 155. put.

Tekst svoje monodrame u kojoj je osim izvorne novele "Ćorkan i Švabica" uvršteno i mnogo toga što je Andrić o Ćorkanu napisao i izjavio, Burina je dovršio 1993. godine, ali je djelo izvedeno tek 2011. na sceni Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, simbolično obilježavajući 50 godina od Andrićevog dobijanja Nobelove nagrade za književnost.

"Mislim da sam kod svih istinskih profesionalaca sa Ćorkanom ostavio najveći pečat. Time sam pokazao koliko sam ozbiljan glumac, koliko sam spreman da podnesem, koliko sam odgovoran, ali i profesionalan", kaže ovaj Zeničanin.

Potcrtava da igrati ovakvu vrstu djela ne može svako.

"Igrati Ćorkana, djelo jednog nobelovca, ne možete dozvoliti na način na koji ljudi danas rade 'tezgu'. Svaki put sam imao najljepše porive i ljudske, ali i profesionalne. S druge strane, branio sam mnoge pozive koji bi me natjerali da prostituišem tu predstavu. To sebi nikada nisam dozvolio, a da sam činio u suprotnom pravcu možda bih već dosad odigrao hiljadu puta. Ovako sam svaki put igrao s razlogom za izabranu publiku i davao sam najbolje dijelove tijela, srca i razuma", nadovezuje se Burina.

Svoj talenat i umijeće pred filmskim kamerama pokazao je i rame uz rame sa svojom suprugom Uranelom Burinom. Ovaj glumački dvojac ostvario je glavne uloge u filmu Mirsada Hukovića pod nazivom "Dan Ismeta K".

Ovi supružnici jedno drugom veoma često upućuju dobronamjerne primjedbe koje na kraju rezultiraju usješnijim ostvarenjem uloge.

"Meni je najsmješnije kada nas komšije slušaju sa uvjerenjem da je riječ o dijalozima između moje supruge i mene, međutim riječ je o dijalozima između likova koje u tom trenutku pravimo. Deremo se, glasni smo, radimo i onda komšije vjeruju da je to iz našeg privatnog života, a ustvari mi vježbamo predstavu prije probe", navodi Burina kroz smijeh.

Porodica najveća podrška

Najveću podršku naš sagovornik vidi upravo u svojoj porodici.

"Porodica je temelj, suština, smisao života. Najveća odgovornost i najveća ljepota", smatra on.

Zbog napretka tehnike i nedostatka komunikacije sve više živimo u virtuelnom svijetu, što dovodi i do određene doze otuđenosti unutar porodice. Naš sagovornik na sve ovo gleda sa velikom zabrinutošću.

"Kad nešto prestaje da bude sveto, onda je veliko pitanje da li uopšte postoji. Porodica bi morala da bude svetinja, ali očito da se vrijeme i sva zbivanja u društvu zaista najbolje vide na dešavanju u samoj porodici. Vrlo je krhka ta struktura koja se zove porodica. Urušen je i sistem vrijednosti koji najviše doprinosi tome da imamo iskrivljenu sliku svijeta, vrijednosti, što moralno, što kulturno i politički", mišljenja je Burina.

Dio života u Francuskoj

Burina je dio života proveo i u Francuskoj za koju kaže da je možda i najbolja država za svakog umjetnika.

Za ovu zemlju također ga vežu lijepa sjećanja, kao i kćerka Ema koja je trenutno studentica treće godine tamošnjeg pravnog fakulteta.

"To je zemlja u kojoj se umjetnost istinski poštuje. Istinski se ulaže u kulturu i to je ono što mi nedostaje kada sam ovdje u BiH, a kada sam u Francuskoj nedostaju mi energija i duhovnost naših ljudi", otkriva kroz naš razgovor Burina.

Za razliku od Francuske, sasvim druga slika preovladava u BiH u svim granama umjetnosti.

A da bi se trenutno stanje u našoj zemlji promijenilo, naš sagovornik smatra da politika mora aminovati da je kultura ta koja prezentuje BiH.

"Zakonom je potrebno ozvaničiti da je umjetnost jedan od najvažnijih segmenata našeg života preko kojeg možemo parirati svijetu na način kao što to čine zemlje u kojima je ova oblast odlično uređena", potcrtava Burina.

Dotakli smo se i mladih glumaca koji baš i nemaju priliku za dokazivanje.

"Mladi glumci se ne mogu dokazati, jer kako će kad u jednom pozorištu neko mora umrijeti ili otići u penziju da bi drugi glumac dobio radno mjesto. Kako će se dokazati ako se mladi glumci između sebe ne organizuju pa ne naprave trupu ili novo pozorište. To ne mogu jer je finansijski momenat najvažniji. Dalje, kako nema zakona ni o filmu, ni o samoj kulturi i pozorištu događa se to da se glumci ne mogu organizovati u jednu strukturu koja bi dala mogućnost da se radi i zarađuje. Tu velike perspektive, nažalost nema", uvjerenja je Burina.

S druge strane našeg sagovornika danas posebno čini sretnim kada vidi entuzijaste koji vjeruju da je i dalje moguće napraviti mnogo toga.

"Sretnim me čini i kada vidim osmijehe na licima ljudi, kada postoje ljudi sa kojima se može pričati na razne teme, kada ima ljudi u pozorištu iznad svega, jer je tužno kada ljudi nema tamo. To puno govori", nastavlja on.

Za svoj život kaže da je između kafane, pozorišta i snimanja. Mnogo putuje i radi, a o planovima pretjerano mnogo i ne govori.

"Plan mi je da ostanem svoj i da sačuvam tog malog Harisa u sebi, da ostanem normalan čovjek koji se raduje malim stvarima. Kada je u pitanju karijera, vjerujte, nemam više šta doživjeti da me potrese, digne ili uzbudi. Jednostavno, svaki susret sa publikom donosi fenomenalan osjećaj koji te može držat u životu,sve ostalo mi je manje važno", riječi su kojima Burina zaključuje razgovor za Klix.ba.