Izložba fotografija "And They Laughed At Me" iranske umjetnice Newshe Tavakolian u BKC-u
Izložbu organizuje WARM Fondacija u partnerstvu sa JU BKC KS, kustosi su Lejla Hodžić i Damir Šagolj, a bit će otvorena za posjetioce do 18. jula, svaki dan od 10:00 do 18:00 sati.
Iranska umjetnica Newsha Tavakolian prezentira svoje djelo "I smijali su mi se", u kojem istražuje svoje arhive, ne tražeći tehnički savršene fotografije, već one koje "bodu oči". Ova selekcija ne obuhvata njene najbolje radove, već tehnički slabije fotografije iz mladosti, koje pružaju uvid u njeno tehničko sazrijevanje i društveni kontekst vremena. Neskladni trenuci, od loše uokvirenih do zamućenih fotografija, prikazuju materijalnost tog vremena, od automobila na ulicama do hidžab mode 1990-ih. Kroz ove fotografije, Tavakolian preispituje ne samo svoj tehnički razvoj, već i motive iza svojih radova, stvarajući slojevitu sliku unutrašnjeg života Irana prožetog ideološkom politikom.
U djelu "I smijali su mi se", Tavakolian je pretražila svoje arhive, ne da bi odabrala svoje najbolje radove, već da bi iskopala ono što naziva fotografijama koje bodu oči. Ova neobična vježba ima za cilj da joj pomogne da shvati zašto je zapela u svom radu kao umjetnica. Na površini, misli na tehnički slabije fotografije iz svoje mladosti. Greške koje svaki novi fotograf, još nesiguran u svoj fotoaparat i prirodu svjetlosti, ponavlja iznova kako bi učio. Ali ovo su očigledno isječci, zašto je zainteresovana za ove fotografije koje nikada nisu bile namijenjene za prikazivanje?
U ovom odabiru, ona ne samo da preispituje svoj tehnički razvoj kao fotograf početnik. Kao iskusna umjetnica s naglaskom na društvena pitanja, ona duboko istražuje svoju praksu kako bi razumjela način na koji je fotografisala i zašto je fotografisala ono što je fotografisala. Od loše uokvirenih do zamućenih fotografija, do snimaka iz kuka, ovi fotografski neskladni trenuci sadrže bogatstvo fizičkih podataka o materijalnosti tog vremena, od automobila na ulicama do sumorne stilske hidžab mode 1990-ih godina koje su se žene morale pridržavati kako bi se slobodno kretale u društvu.
Postoje značajni nacionalni trenuci, kao što su neupotrebljive fotografije koje je snimila u uredima reformističkog lista u kojem je radila kada se uhapšeni urednik vratio u redakciju. Uokvirene su privatnim trenucima iz njenog porodičnog doma, stvarajući slojevitu sliku unutrašnjeg života Irana u društvu prožetom jakom ideološkom politikom. Tu su i fotografije prijatelja koji su odavno napustili Iran, kao i snimci nje same u tinejdžerskim godinama. Pojavljuju se reference na iznenađujuću povezanost zemlje sa svjetskim trendovima, kao što su dva dječaka koji imitiraju ikonsku scenu iz filma Titanic. Priroda pokušava probiti ove sumorne trenutke koji tada vjerovatno nisu izgledali toliko sumorno.
Iranci se sjećaju ovog vremena; njihova sjećanja se bude sa svakim od ovih snimaka. To je vrijeme predsjednika Khatamija, i mjesto je puno nade i mogućnosti za promjene. Zemlja je službeno izolovana od svijeta, ali je povezana kroz krijumčarenu zapadnjačku kulturu, dok se revolucionari prošlih godina zalažu za ono što su nazivali reformama. Otvaraju novine i zapošljavaju mlade novinare poput Tavakolian, koja dolazi na scenu sa porodičnim pokvarenim fotoaparatom sa 16 godina, bez ikakve obuke. Ovo bi trebalo biti vrijeme za nostalgiju.
Tavakolian pripada generaciji Iranaca oblikovanoj neizvjesnim godinama nakon revolucije i osmogodišnjeg rata sa susjednim Irakom. Oni rođeni 80-ih poznati su kao generacija s hrabrošću, kao buntovnici koji su morali raditi unutar neprijateljskog sistema i koristiti ga u svoju korist. Našli su se između baby boom generacije koja je donijela revoluciju i Generacije Z koja sada želi njeno rušenje. Ali u njenom osvrtanju u prošlost nema traga nostalgiji. Od nepovezanih snimaka na početku knjige do uglađenih portreta njenog konceptualnog rada po kojem je sada poznata, osjeća se gušenje i okrnjenost, teška tuga.
Gledajući unatrag s mjesta gdje smo sada, nada koja je obilježila to vrijeme ostavlja gorak okus u ustima. Fotografija para nogu odsječenih od torza na asfaltu ulice sada je okidač. Nekada je to bila samo greška za odbaciti, a sada je svjedočanstvo o tome kako drugačije primamo slike s ulica Irana, koje su u posljednjih 15 godina bile poprište nekih protesta. Danas su slike koje prikazuju ljude s odsječenim nogama od struka naniže metoda građanskog novinarstva koja pokazuje šta se dešava na ulicama bez ugrožavanja identiteta demonstranata.
Ono što je nekada bilo smeće sada je novi kod. Ta specifična fotografija koja bode oči sada sadrži signal za anksioznost i slutnju. Fotografije koje bodu oči imaju okidački efekat jer odmah vidljive materijalne razlike između tada i sada, sjećanje na nadu za promjenom koja je opčinila naciju, samo naglašavaju kako se ništa zapravo nije promijenilo; Iranci se i dalje bore za postizanje sloboda koje je revolucija obećala, ali ih nije ispunila.
Ovi rasuti vizuelni fragmenti su poput flešbekova, nevoljnih neuroloških emisija koje se javljaju kod osoba sa traumom. Nepovezane teksture vremena koje je prošlo, ali nije završilo. Sjećanja se mijenjaju svaki put kada se ponovo proživljavaju, pod uticajem trenutnog okruženja u kojem se prizivaju. Nova očekivanja i kulturne predrasude preoblikuju konture sjećanja.
Šta je to što je navelo Tavakolian da baci jedan tako mračan pogled na vrijeme u svom životu koji je bio početak njene blistave karijere?
Naslov ove knjige i prateće izložbe sadrži trag.
Među ostalim fotografijama u knjizi, nalazi se slika adolescentne djevojke koja miriše ružu. Ova fotografija snimljena je na vrhuncu reformskog pokreta u Iranu, na predizbornom skupu. Organizatori su dijelili ruže mladoj publici. Ono što Tavakolian čini ovoj fotografiji, izbjeljujući i grebući dijelove fotografije, uništavajući ružu kao simbol i brišući mladu ženu koja predstavlja samu Tavakolian, jeste nasilno bez milosti. U posljednjem činu rušenja, ona cijepa fotografiju na komade, ali je zatim ponovo lijepi.
Tavakolian je starija i iskusnija kako profesionalno tako i lično. Smrt njenog oca i kraj politike u Iranu promijenili su njen pogled na život. U 'I oni su se smijali meni' priznaje da prošlost ne može biti promijenjena ili izbrisana, već ju je konačno potrebno prihvatiti kako bi se moglo ići dalje. Možda je ova selekcija svojevrsan oproštaj od prošlosti koja joj je, iz frustracije, podarila melanholičan pogled. Možda ona time objavljuje da više ne pokušava uhvatiti istinu koja se pokazala fluidnom, već da pokušava uhvatiti vlastitu autentičnost.
