Jasna Diklić o 50 godina na sceni: Kreativnost i pozorišna umjetnost kao životno opredjeljenje
"Zlatni lovorov vijenac je jedina internacionalna nagrada koja se dodjeljuje za doprinos pozorišnoj umjetnosti i naravno da mi je značajna", kaže Diklić u razgovoru za Klix.ba ne krijući sreću.
Najviše priznanje MESS-a zasluženo je došlo nakon niza brojnih nagrada koje je za svoj izniman glumački rad dobila u višedecenijskoj karijeri. A da će gluma biti njeno životno opredjeljenje znala je još kao djevojčica. Kćerka je čuvene glumice i lutkarske rediteljice Amalije pa je praktično prohodala u sarajevskom Pozorištu lutaka.
"Okruženje u kojem sam provela svoje djetinjstvo je odredilo moj poziv. Majka je bila glumica i moje odrastanje je bilo u pozorišnom svijetu i ličnom doživljaju umjetnosti", prisjeća se.
Na sceni sarajevskog Malog pozorišta je od 1966. do 1969. pohađala nastavu Dramskog studija u organizaciji Festivala MESS, a nakon toga je diplomirala glumu na Odsjeku scenskih umjetnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Prvi profesionalni angažman dobila je 1969. godine u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci, no ubrzo se vratila na scenu Malog pozorišta (današnji Kamerni teatar 55) gdje je, između ostalog, učila i od velikog Jurislava Korenića. Do 1992. godine je na toj sceni ostvarila na desetine uloga o kojima se i danas priča.
"Svaka uloga je bila izazov, neka manje, neka više, ali je sigurno da sam uvijek pomjerala svoje lične i profesionalne granice", kaže.
Od teatra nije odustala ni u jednom trenutku pa ni kada su na Sarajevo svakodnevno padale kiše granata. Upravo je u opkoljenom Sarajevu, pružajući duhovni otpor ratu, ostvarila brojne uloge na sceni matične kuće, Kamernog teatra 55, ali i Sarajevskog ratnog teatra. Likom Mine Hauzen u predstavi "Sklonište" Safeta Plakala, prvoj premijeri u Sarajevskog ratnom teatru, iznova je osvojila publiku. Veliki uspjeh ove predstave, 110 izvođenja u zemlji i 27 u inostranstvu, ponukala je Plakala da pred kraj rata napiše i drugo poglavlje "Memoari Mine Hauzen" koje će u režiji Zorana Bečića biti praizvedeno kao prvi mirnodopski projekt SARTR-a.
"Iskustvo, godine rada u pozorištu, pomogli su mi da sa više razumijevanja pokrenem mogućnost razumijevanje sebe u ulozi, naravno i intuitivno je vrlo bitno. Nažalost, glumci su vrlo rijetko ili nikako u poziciji da biraju uloge, oni su obično na dispoziciji i uloge im dodjeljuje neko drugi. Ali bilo je uloga koje su me promijenile, možda ponajviše promijenile moju percepciju okruženja. Postojale su i uloge koje su zahtijevale da radikalno poništim sebe, svoju privatnost, svoje svjetonazore i to je bilo možda najteže. Naravno, kao što predstava nudi gledaocima mogućnost da preispitaju sebe u odnosu na druge, tako i nama glumcima nudi humaniji i istinitiji odnos prema drugim ljudima. Nije samo gluma izoštrila moju emociju i empatiju prema drugima, nego potreba da se 'radi na sebi' tražeći priliku da zadovoljim svoju znatiželju", pojašnjava.
Osim u teatru, Jasna Diklić ostvarila je niz zapaženih uloga i u filmu i TV serijama. Teško je sažeti njen bogati glumački opus u kojem se svakako ističu uloge u filmovima "Savršeni krug" Ademira Kenovića, "Dobro uštimani mrtvaci“ Benjamina Filipovića, "Gori vatra“ Pjera Žalice, "Remake“ Dine Mustafića te seriji "Viza za budućnost“ Faruka Sokolovića.
Svoje znanje uvijek je nesebično prenosila mladima, prvobitno kao predavačica različitih dramskih studija za polaznike/ice glumačkih škola, a posljednjih sedam godina u sklopu Internacionalnog festivala srednjoškolskog teatarskog stvaralaštva Juventafest.
"Juventafest je izrastao iz Poetskog teatra mladih koji sam vodila 12 godina. Prepoznala sam potrebu mladih ljudi da zajedno sa svojim vršnjacima iz regiona i šire razmjene mišljenje o svijetu oko sebe kroz kreativnost i pozorišnu umjetnost", ističe.
Na kraju razgovora za Klix.ba Diklić, koja je teatarskoj profesiji odana već pedeset godina, kaže kako teatar uvijek ima budućnost.
"Teatar je umjetnost komunikacije, interakcije glumca i gledalaca i zato će opstati", zaključuje Jasna Diklić.
