Lukić: Nikad nećemo imati pozorište za sve, ali ne treba prestati raditi na tome
Ona je na tada upriličenom obraćanju medijima rekla da je odlučila izboriti se za mjesto u teatru nakon što su je tokom posjete pozorišnoj predstavi zamolili da napusti svoje mjesto da ne bi, zbog poremećaja koji ima, smetala ostalima. Umjesto da prestane da ide u pozorište odlučila je da u pozorištu ostane "na mjestu s kojeg ne mogu da je sklone. Na sceni." Cilj joj je bio da ljudi počnu razmišljati o izgradnji inkluzivnijeg društva gdje će svima biti dostupno sve, bez ograničenja, stigmi, neshvaćenosti i odbacivanja.
Ove godine Festival MESS okreće se upravo njima - ljudima koji su nevidljivi u pozorištu.
A na ideju ovogodišnjeg festivalskog izdanja koje je posvećeno različitostima upućuje i knjiga Darka Lukića "Uvod u primijenjeno kazalište" s podnaslovom "Čije je kazalište?".
On u pogovoru navodi da mu je cilj bio ukazati na "nevidljive publike" i "nevidljive izvođačice/izvođače" o kojima najčešće ne razmišljaju ni pozorišta, ni mediji, ni teoretičari, ni akademska zajednica, ponajprije zato što su "nevidljivi".
"Postavljajući pitanje "Čije je kazalište?" želio sam potaknuti razmišljanje o tome koliko ekskluzivno ili inkluzivno razmišljamo o javno financiranom, javnom kazalištu, koliko u ta razmišljanja, koga i zašto uključujemo, a koliko, koga i zašto, pak, nehotice ili namjerno, svjesno ili nesvjesno, ipak isključujemo. Želio sam ukazati na prevladavajuće monokulturalno poimanje kazališta koje raznovrsne i brojne skupine i pojedince ostavlja u području nevidljivosti" kazao je Lukić.
Govoreći za Fenu o tome čije je zaista kazalište, koja je to nevidljiva publika i nevidljivi izvođači, kaže da iako postoje vrlo ukorijenjene idealizirane predrasude da je teatar umjetnost koja se obraća svima, analize pokazuju, nažalost, da ono uvijek pripada takozvanoj vladajućoj većini.
"Zašto kažem takozvanoj? Pa zato što je riječ o samoproglašenoj, hegemonijski postavljenoj, ideološki nametnutoj većini privilegiranih i povlaštenih, navodnoj većini koja nema veze s brojčanom većinom nego isključivo s pozicijama moći i ideološkog monopola. Kad biste zbrojili sve takozvane manjine, sve osobe s invaliditetom, osobe s kroničnim bolestima, žene, sve rasne, etničke, rodne i vjerske manjine, osobe u zatvorima, stare i nemoćne, sve siromašne i neobrazovane, djecu ispod 16 godina, dobili biste u brojevima jednu apsolutnu većinu. Ali njima ipak ne pripadaju crveni tepisi glamuroznih kulturnih programa, na njih se ne računa čak ni kao na moguće publike, a kamoli kao na izvođače", dodao je.
Nada se da je ovom knjigom potaknuo zanimanje za nevidljive. Nakon promocija u Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Beogradu, Sarajevu, sve na mjestima kulture, festivalskim ili umjetničkim, održanih predavanja u raznim zemljama gdje je predstavio rezultate istraživanja, primijetio je za tu temu ozbiljan interes pedagoga, obrazovnih ustanova, profesionalaca pa i medija.
"To mi je drago jer me ohrabruje i daje mi povjerenje da pet godina istraživanja nije bilo uzaludan posao. Osim toga, cijeli program ovogodišnjeg festivala MESS hrabro se upušta u scensko i izvedbeno suočavanje s različitostima, što je sjajno i na čemu im treba čestitati s najvećim poštovanjem", mišljenja je Lukić.
Govoreći o inkluzivnom teatru, teatru koji otvara svoj prostor i za one što ih nazivamo drugačijima, Lukić kaže da je u našim krajevima uglavnom riječ o entuzijazmu pojedinaca, umjetnica i umjetnika, pedagoga, udruga, nevladinog sektora i obrazovnih ustanova, dok institucionalizirana briga, ako je ima, počinje i završava uglavnom tamo gdje je "prisili" neka inicijativa iz EU ili UN-a.
"Srećom tog entuzijazma u društvu ima, te svijesti ima, te ljudskosti i hrabrosti i solidarnosti ima. Ali daleko smo mi od Skandinavije, Holandije, Njemačke, Velike Britanije, Australije ili Kanade gdje je mainstream nezamisliv bez inkluzije, gdje nacionalni teatri i glavni festivali imaju strateške planove postizanja rasne, kulturne, rodne, tjelesne i svake druge ravnopravnosti, uključivosti i uključenosti, i gdje uz civilni sektor razna ministarstva imaju čitave uprave koje se time bave", ocijenio je.
Darko Lukić je godinama prisutan u teatarskom svijetu Bosne i Hercegovine i Hrvatske te govoreći o teatru nekad i sad kaže da je nezahvalno govoriti o "boljoj prošlosti", isto kao i o "svijetloj budućnosti", te da je drugačije, različito.
"Ponekad mislim da je nekad sve bilo lakše, da je bilo više novaca, više podrške i razumijevanja…Ali kako kao profesor radim s novim generacijama, jako sam optimističan. Stalno dolaze neke generacije divnih mladih ljudi koji imaju ideja, volje, snage...", smatra.
A kad je riječ o budućnosti savremenog teatra ističe da ni najgore kataklizme, ni najstrašnije nevolje, ni najcrnje diktature nikad i nigdje nisu ugasile ni ugušile teatar ni njegove umjetnice i umjetnike. Kako kaže, danas smo, nažalost, diljem istočne Evrope, ali i šire, sve češće suočeni s uskraćivanjem potpore ili s vrlo grubim opstrukcijama, otvorenim cenzorskim ambicijama pa čak i fizičkim nasiljem prema teatru i njegovim umjetnicama i umjetnicima.
"Svjedočimo tako raznovrsnim oblicima pritisaka za koje smo naivno vjerovali da su davno ostali u ropotarnici povijesti. Ali zapravo i jesu. To što neke politike povremeno, u nedostatku ideja, vizija i sposobnosti da se nose sa suvremenošću, krenu marljivošću kanalizacijskih štakora prekopavati po historijskim smetljištima, ništa ne mijenja u činjenici da je ipak riječ samo o smetljištima", istakao je.
Pitanje koje se otvara čitajući knjigu Darka Lukića "Uvod u primijenjeno kazalište" jeste i kada ćemo imati kazalište za sve, na koje on jednostavno odgovara "nikad" jer otpori financiranju projekata koji se ne mogu pouzdano evaluirati i dati uvjerljive odgovore na vulgarno i neizbježno pitanje "na što je potrošen proračunski novac" posve su razumljivi i nerijetko ugrožavaju opstanak primijenjenoga kazališta.
"Posebno u sredinama nerazvijenih demokratskih standarda, manjkava osjećaja za prava drukčijih i općenito skromnih ekonomskih mogućnosti. Upravo, dakle, u onim sredinama koje zbog svojih demokratskih i kulturalnih deficita projekte primijenjenoga kazališta ponajviše trebaju. Ali nikad ne treba prestati na tome raditi", zaključio je u razgovoru za Fenu Darko Lukić.
