Marko Tomaš: U BiH nas ucjenjuju grobovima, nemajući šta drugo ljudima ponuditi osim uloge žrtve

U "Knjizi za Maju" opisuje svoje djetinjstvo, Mostar, porodicu, vlastitu izgubljenost, nametnuta očekivanja, osjećaj krivice i straha od neuspjeha, a najviše nju koja unosi boje u njegov život. Ogoljava nam sebe, svoje zablude, loše izbore i navike, ali i u ovdašnjoj književnosti rijetko razoružavajuće i upečatljivo - sve one sitnice kojima se ljubav očituje.

"Zakoračio sam prema dnevnom boravku. Namirisao majku poput životinje. U našoj obitelji oduvijek boluju i čekaju smrt u dnevnom boravku. Da su nam uvijek na oku. Nikada nisam bio siguran je li to kako bismo im mogli pomoći u svakom trenu ili zbog makabrične potrebe da ni na trenutak ne zaboravimo bolest i smrt. Izopačeni ritual. Djelić kulture smrti čiji smo dio", napisali ste u svojoj novoj knjizi "Knjiga za Maju".

Koliko ova kultura smrti svakog od nas izjeda i da li se sav život na našim prostorima svodi na čekanje smrti, vlastite ili tuđe? Koliko je za vas smrt važan segment samog života te njeno propitivanje?

U jednom trenutku života svako od nas postane svjestan kako je smrt, zapravo, jedina izvjesnost. Sve drugo, svi naši planovi, poslovi, na izvjestan način pokušaj da se otresemo svijesti od te jedine izvjesnosti, ovise o puno drugih stvari, o društvenom kontekstu ponajprije. E, sad, kod nas je taj društveni kontekst onaj koji nam ne dozvoljava da se otrgnemo mislima o tom konačnom činu života.

U politici je smrt ozbiljna valuta, kad nemate drugi sadržaj ta valuta je ono čime trgujete, odnosno ucjenjujete ljude politički i na svaki drugi način. Zato smo komemorativna kultura. Stalno nas se podsjeća na smrt. Na taj način nas se drži u grču. Našu svijest ponajprije kako se ne bi otrgnula i pomislila da postoje i drugačiji načini komuniciranja i organiziranja društva. Uostalom, s obzirom na to da se rađamo u bolnicama, ispada da je ponajprije samo rađanje neka vrsta bolesti.

"Sve u svemu, obećao sam se ponašati kao neko drugi. Možda će mi prijati. Važno je da sam daleko. Spreman raditi za njen osmijeh. Prije svega toga, poljubit ću ocean. Plašit ću se zaboravljenog, onog što je progutala demonska bjelina, ali neću joj govoriti o tome", također je dio vaše nove knjige. Je li u ljubavi spas od sivila egzistencije i kulture smrti, razlog da se nastavi dalje uprkos svemu?

Svakako jeste. S tim da živim u uvjerenju da nismo svjesni svih slojeva ljubavi. Dakle, mi brkamo ljubav s onim prvotnim zanosom zaljubljenosti, čistog ushita, a ona sobom nosi i puno nerazumijevanja, razmimoilaženja, drugačijih planova, sukoba i sve to skupa jeste ljubav. Ukoliko ljudi nastave s borbom za odnos, znači da se bore za ljubav, jer na koncu čemu se drugo vratiti nego osobi s kojom dijelimo sve ushite i svu tjeskobu? Sve emocije dolaze s istog mjesta. Zato nas najviše i mogu razljutiti i povrijediti oni koje volimo i koji vole nas.

Tomaš je 2020. godine objavio svoj prvi roman "Nemoj me buditi". Govori o novinaru kojem je dao svoje ime i tako je, kako je priznao, želio stvoriti zabunu kod čitaoca. Tomašev prvijenac je kritiku i publiku podsjetio na Camusovog "Stranca".

Knjiga "Nemoj me buditi" govori o otuđenosti u današnjem vremenu, koju ste opisali kao dugački panični napad. Je li upravo otuđenost najrasprostranjenija bolest s kojom se danas čovječanstvo suočava?

Jeste. Ona nosi tjeskobu. Kao da su nestale kolektivne vrijednosti za koje se možemo svi zajedno uloviti i pobjeći samoći barem na trenutak. To objašnjava i zašto se toliko ljudi u 21. stoljeću vraća organiziranoj religiji. Naprosto, pruža im osjećaj zajedništva, iluziju neke vrijednosti koji, pride, pruža i utjehu od one jedine izvjesnosti, a svijetom već dugo vlada pandemija tjeskobe. Ljudi su prepušteni sami sebi i zbog toga u sebe i tonu i, eto nas, kod onoga što nazivamo anksioznošću, iliti, po naški rečeno, tjeskobom. Prepušteni sami sebi osjećamo ugrozu od svih i od svega što se događa.

S Tomašem smo razgovarali i o pobuni u čuvenom beogradskom magazinu NIN koje je nastala nakon što je nova vlasnica Jelena Drakulić Petrović najavila kako će stvari u ovom mediju biti "malo drugačije".

Početkom ovog mjeseca, novinari NIN-a su dali kolektivni otkaz zbog neslaganja s politikom nove vlasnice. Vjerujete li da je ovime ujedno ugrožena i NIN-ova nagrada? Hoće li postati degradirana?

To je, po meni, moralan čin. Time je rečeno - čak i po cijenu naše egzistencije nećemo dopustiti da nas ucjenjujete i propisujete nam kako se baviti našim poslom. A, što se tiče NIN-ove nagrade, nju se već godinama sa strane potkopava i pokušava degradirati. Ne marim baš puno za nagrade tako da tu i nemam što komentirati, vjerovatno će i ona postati dijelom nove uređivačke politike novih vlasnika magazina NIN.

S obzirom na to da ste i sami dio medijskog svijeta, jeste li se susreli sa bilo kakvim oblikom cenzure? Da li bi se u Bosni i Hercegovini moglo dogoditi da baš čitava redakcija da otkaz jer se ne slaže s politikom medijske kuće u kojoj radi?

Imam tu sreću da sam od samih početaka radio s ljudima koji ne prave kompromise. A, iskreno, mislim da su u BiH lončići toliko polupani da nema šanse da se takvo što dogodi.

Predstava "Noć s Aleksom", čiji je Tomaš autor, premijerno je prikazana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru. Režirao ju je Ivica Buljan, a govori o jednom od naših najznačajnijih pjesnika Aleksi Šantiću.

Napisali ste predstavu "Noć s Aleksom". Mislite li da ga je Mostar trajno zaboravio?

Nedavno se navršilo ravno stotinu godina od smrti Alekse Šantića. Mostar ga nije zaboravio niti će, on je jedan od simbola tog grada. Ivica Buljan, njegovi saradnici, cijela kuća HNK Mostar i ja smo ovom predstavom htjeli propitati kako ga se to sjećamo i htjeli smo, na neki način, oljuditi mit o Aleksi Šantiću, umjesto mita pred ljude vratiti čovjeka sa svim njegovim slabostima i vrlinama, strahovima i nadanjima.

O Mostaru, nažalost, često možemo čitati u negativnom kontekstu - od "prekrajanja" džamija do uništenog Partizanskog groblja koje još uvijek nije sanirano. Je li Mostar trajno izgubljen grad?

Nije Mostar ništa izgubljeniji od drugih gradova u tzv. regiji. Dapače, ako okrenemo perspektivu, Mostar je još jedini ostao neokupiran jednoumljem, još uvijek se u njemu vodi nekakva borba oko izvjesnih principa. Tako da se na Mostar možda može gledati i kao na neku vrstu ferala, svjetiljke u općem mraku. Mostarci su anarhičan svijet, teško pristaju na nametanja bilo čega. Dapače, pobunimo se i protiv onoga što smo sami smislili.

Ranije ste, komentarišući Mostar, rekli kako vam je najviše žao ljudi koji žive neku vrstu talačke krize. Mostar danas ima odblokirane političke procese. Na prvu sve funkcioniše kao u drugim gradovima, no da li ta kriza, duboko ukorijenjena u ovom gradu i njegovoj "psihi", i dalje predstavlja nešto što vam je kao Mostarcu i piscu vidljivo?

Cijela Bosna i Hercegovina živi talačku krizu. Ucjenjuju nas grobovima, komemoracijama, rečenom kulturom smrti koju održavaju, nemajući šta drugo ponuditi ljudima osim uloge žrtve. Stvari svakako jesu vidljive u samovolji, ponajprije podilaženju politike raznim investitorima koji mijenjaju samo lice grada i time usmjeravaju naše kretanje, ali tako je i u drugim gradovima.

Bojim se da smo mi baš zbog te tzv. krize samo svjesniji od drugih što nam se to događa. Nije Džemal Bijedić Mostarce tek onako nazivao čaršijskim banalizatorima. Lako mi to sve obesmislimo i veleuvaženima time poručimo da se nose u neku stvar. Zaboravili su da ničija nije do zore, a i da mi ne marimo puno za njihove marifetluke. Sve se vidi i zna, a Mostar pamti, i dobro i zlo.