Maternji jezik je bogastvo koje baštinimo u svojoj kulturnoj i jezičkoj tradiciji
Danas u svijetu postoji oko 7.000 jezika. Da bi se ukazalo na zaštitu i značaj jezičke raznolikosti i kulture Organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu pri Ujedinjenim narodima (UNESCO) je 1999. godine 21. februar proglasila Međunarodnim danom maternjeg jezika.To je bila inicijativa Bangladeša zbog različitog pisma među jezicima Hindu i Udu u Indiji i Pakistanu, iako su se narodi, govoreći ih, međusobno razumjeli.
Zenaida Karavdić iz Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu je naglasila kako je to dokaz da postoji problem izražavanja na maternjem jeziku širom svijeta i da to nije problem samo u BiH, iako je naša država specifična zbog političkog uređenja i multietničnosti.
"Maternji jezik određuje identitet tako da ljudi imaju pravo vlastiti jezik nazvati onako kako osjećaju da treba. Naravno, iza toga postoji određena tradicija naziva, nije to nešto što je odjednom izmišljeno. U BiH je najbitnije da prihvatimo 'različite' maternje jezike, iako to u praksi nije tačno. Mi se razumijemo i samo ih različito nazivamo, ali opet ni to ne bi trebao biti problem. Niko nikome ne krade jezik i ne ugrožava time što govori bosanski, srpski ili hrvatski", pojasnila je Karavdić.
Maternji jezik je bogatstvo koje baštinimo u svojoj kulturnoj i jezičkoj tradiciji koju trebamo poznavati da bismo je mogli pokazati drugima i ostaviti budućim generacijama. Karavdić je naglasila da živimo u vremenu interneta gdje svijet postaje "globalno selo", ali uprkos toj modernizaciji potenciraju se nebitne kulturološke i etničke razlike među ljudima.
"Bitno je potencirati sličnosti, a ne različitosti. Kada smo razjedinjeni, ne možemo ništa, a ujedninjeni možemo zapravo sve. Međutim, postoji problem kada je riječ o zajedništvu, jer to nikome ne odgovara, pogotovo ljudima na vlasti, zato što je upravo jezik jedno sredstvo putem kojeg manipulišu ljudima, kao i mnoge nacionalne odrednice. Nastoje time našu pažnju preusmjeriti s onih stvarnih problema koji su značajniji", dodala je.
"Bogat si onoliko koliko jezika govoriš" je zapravo rečenica koja se u društvu i previše koristi, ali je u njoj zapravo sadržana sva istina. Kako nam je sagovornica pojasnila, tome najviše doprinosi činjenica da je jezik simbol spajanja, a ne razdavajanja ljudi te da u BiH, ali i širom svijeta, maternji jezik treba biti izvor radosti zato što razumijemo jedni druge.
"S obzirom na to da je maternji jezik dio identiteta, mi bez njega ne bismo poznavali sebe, ali isto tako ne bismo razumijevali druge ljude niti pripadali bilo kojem društvu. Čovjek je društveno biće i sam jezik je nastao kao posljedica te činjenice. Jezik nam omogućava da stupamo u interakciju s drugim ljudima i što ga bolje poznajemo, to se bolje razumijemo, prvo s pripadnicima svog naroda, a isto tako, poznavanjem općih stvari o njemu sigurniji smo u komunikaciji s pripadnicima drugih naroda zato što smo svjesni našeg porijekla, kulture i tradicije", naglasila je Karavdić.
Ljudi intuitivno uče maternji jezik
Jezičke promjene se ne odvijaju tako brzo te je Karavdić pojasnila razliku između pravopisa i maternjeg jezika. Naime, ljudi intuitivno, tačnije po rođenju uče maternji jezik i samim tim odlično poznaju njegovu gramatiku, iako ne znaju to pretvoriti u pravilo. S druge strane, pravopis upravo predstavlja ta pravila koja su donesena da bi se savladao i standarni jezik radi pravilnijeg izražavanja.
"Standardni jezik se najviše koristi za službene potrebe (pisanje dopisa, zahtjeva, javni prostor), a u BiH je sreća što su bosanski, srpski, hrvatski pa čak i crnogorski standardni jezik zasnovani na istočnohercegovačkom, odnosno, bosanskohercegovačkom dijalektu koji se najmanje razlikuje od standarda. Naprimjer, dijete po pravilu uči da nije 'išo' već je 'išao', u nekim krajevima razlike među afrikatima, ali komplikovano je kada kajkavac ili Nišlija moraju naučiti standardni jezik", istakla je Karavdić.
Bosanski jezik ima neometan kontinuitet i po tome je specifičan
Naša sagovornica je navela da je svaki jezik nastao u predstandardizacijskom procesu, tačnije, da su počeli od pisanih tekstova, knjiga i književnosti. Dodala je da su to najčešći načini oblikovanja jezika pored dijalekatske baze i da je postojao određeni period kada se nije mogao nazvati bosanskim i sve njegove specifičnosti proglašene su dijalektima.
"Po tome su prepoznatljivi naši najpriznatiji i najvažniji pisci poput Alije Isakovića kod kojeg nisam našla slovenski genitiv koji je tipičan za bosanski jezik. Nakon toga se i Mak Dizdar dosjetio pisati o starom jeziku u kojem nije moglo ni biti bilo kakvih intervencija. Tako da su književnici nalazili načina da bosanskohercegovački mentalitet i jezik ipak ugrade u svoja djela, a kasnije su lingvisti odlučili postaviti jezička pravila u sklopu pravopisa", istakla je.
Povelja Kulina bana iz 1189. godine se smatra rodnim listom bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja se jasno može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. vijeku imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara.
Karavdić je navela da se i neometani kontinuitet kao specifičnost bosanskog jezika najlakše uočava u ovom historijski značajnom dokumentu.
"Ukoliko bismo uzeli Povelju Kulina bana i pročitali šta na njoj piše, mi bismo zapravo trebali prevesti samo tri riječi. To nije slučaj u svakom jeziku čiji se savremeni govornici ne mogu pohvaliti da razumiju bez problema dokument koji je toliko star", istakla je.
Na kraju razgovora Karavdić je istakla da polako prolazi period isticanja razlika između standarnog bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika.
"Ako pogledate posljednji pravopis ili čak rječnike u kojima je to najviše primjetno, shvatit ćete da se sve manje insistira na tim dijalekatskim razlikama, jer neke od njih jednostavno nisu ni prihvaćene. Također, ponovo se jezički standardi približavaju, što mislim da je pozitivan proces i da se polako ide ka ujednačavanju, što nam govori da perspektiva i nije tolio loša", zaključila je Karavdić.
